Promocija knjige o vojnoj bolnici na Sokocu

 OD NIŠTA STVORILI RESPEKTABILNU VOJNU USTANOVU

ROGATICA – Pred skoro punom salom gradskog bioskopa Centra za kulturu i sport u Rogatici, sinoć, veče, 18. septembra,  promovisana je, sedmi put po redu,  knjiga koju nisu pisali književnici čiji je to zanimanje, nego ljekari – doktori medicine i još hirurzi. Radi se o knjizi sa naslovom „Priče iz bolnice Glavnog štaba Vojske Republike Srpske /VRS/ u Sokocu“, Boriša i Miro Stojanović,koji su naslovu dodali i fus notu „Bolnica, ponosa, nadanja i spasa“ i tako je predstavljena po akademiku Mirku Šošiću i autorima.

Vojna bolnica na Sokocu, rečeno je ovom prilikom, izrasla je u respektabilnu i  referentnu  zdravstvenu ustanovu u složenim i teškim okolnostima sa nedovoljnim materijalnim sanitetskim sredstvima i malim brojem sanitetskim kadrovima, ali je uspjela ispuniti svoju ratnu misiju, zahvaljujući prije svega stručnosti, samoprijegoru i patriotskim osjećanjima njenih pripadnika, prije svega ljekara koji su došli iz Vojne bolnice JNA u Sarajevu.

O tome autori knjige govore kroz 26 razlišitih  priča koje se odnose na period prije osnivanja bolnice, zatim 17 koje se odnose posredno i neposredno na ovu bolnicu tokom rata i četiri koje svjedoče o poslijeratnim dešavanjima.

I  pored teških uslova za rad, rekao je doktor Boriša Stojanović, bolnica je ostvarila cilj osnivanja. Prije svega svakodnevno je dijelila sudbinu svog srpskog naroda na području sarajevsko-romanijske regije i uspjela da medicinski zbrine i sačuva vojsku i narod od mnogo većeg   stradanja a pacijenti se nisu dijelili po državnoj, nacionalnoj, rasnoj, vjerskoj, političkoj i bilo kojoj drugoj pripadnosti o čemi govori dosta priča u knjizi, među kojima je i sudbina petogodišnje djevojčice Minke Živojević iz Goražda  koja je teško bolesna i životno ugrožena od oca Mehmeda i majke Sabrje liječena i izliječena u bolnici na Sokocu.

To je bio  i razlog, reče doktor Stojanović, da se odlučim na pisanje knjige i da otrgnem od zaborava glavnu sanitetsku ustanovu VRS – bolnicu na Sokocu 1992 – 2001. kada je ukinuta a u otadžbinskom ratu dala svoj nemjerljiv doprinos u čemu je i dio moje zasluge radeći danonoćno kao ratni  hirurg i živi svjedok  od njenog osnivanja pa sve do zatvaranja.

Bolnica je, reče još doktor Stojanović, inače rezervni pukovnik Vojske Republike Srpske /VRS/  najvjerodostojniji svjedok neizmjernog stradanja, patnje i umiranja onih koji su stvarali Republiku Srpsku. Spasili smo više od 10 hiljada ranjenih boraca od sigurne smrti, a kako vrijeme odmiče ova bolnica i sva ratna zbivanja u i oko nje padaju u zaborav pa za još dvadesetak godina neće se ni znati da je i postojala. Otuda i to da se ja iako ljekar,  uz izdašnu pomoć prijatelja i moga sina, koji je pošao mojim stopama,  latim pisanja knjige i  otrgnem od zaborava period kada je bilo biti i ne biti srpskog naroda na svojim vjekovnim ognjištima.

Koliko sam u tome uspio reći će oboljeli borci i civili sa područja opština Sokolac, Han Pijesak, Vlasenice, Pale, Istočno Novo Sarajevo, Olovo i naravno moje Rogatice, gdje sam rođen, a inače sam Višegrađanin po odrastanju i najvveće dijelu školovanja. Vođeni hipokratovom zakletvom doktori i svih ostalih 260 radnika ratne bolnice na Sokocu radeći u izuzetno teškim uslovima, improvizovanom smještaju, često bez  vode i struje i drugog što život znači, ostalo je na svojoj zemlji i sa svojim narodmo i nismo bili nikakvi „agresori“ kako su to u svom svakodnevnnom vokubularu govorili i prezentovali  naši ratni protivnicii, reče u zaključku na ovom skupu doktor Boriša Stojanović uz napomenu da se na spisku onih koji su radili u bolnici  nalazi, imenom i prezimenom, 260 lica različitih zanimanja i profesija. Do sada ih je umrlo 19. Među njima su primarijusi doktori Tomislav Taušan i Dragoljub Lazarević (pukovnici i major) Slado Turuntaš. Slava im i hvala!

Svjestan sam, reče još doktor Stojanović, da nemam književnog dara, jer se za to nisam edukovao, pa moje pisanje možda stilski neće biti dopadljivo, ali je istinito, pa se nadam da će biti prihvaćeno.