Zanimljiva sudbina Čajničanina Milana Đokovića

IZGUBIO NOGE DOBIO PRIJATELJA

ROGATICA – Milan Đoković (61) trenutno je jedan od 80-tak štićenika Doma za starija lica „Sunce“ u Rogatici. Inače je rodom iz malog sela Hoćevina kod Zaborka u opštini Čajniče u kome je proveo najveći dio svoga dosadašnjeg života, kao vječitia momčina.

Po broju godina i onom što oči vide, nije mu još vrijeme i mjesto  u domu za starija lica. Ali, Milan je u invalidskim kolicima i to je razlog njegovog boravka u ovoj humanitarno-socijalnoj ustanovi. On trenutno nema stopala i podkoljenica  u obje noge. Odsječene su mu u Bolnjici u Foči februara ove godine. Ralog: smrzavanje do koga je došlo uz Mali Božić,  januara ove za njega kobne 2025, godine, kazuje Milan i dodaje:

Određeni probllemi sa mojim nogama počeli su već tokom posljednjeg rata koga sam preturio preko glave kao vojnik prve kategorije. Nešto su mi se sušili prsti na nogama  i ja sam ih najveći dio sam odstranjivao sjekući makazama kojim se ovce šišaju i to se nekako uz velike bolove podnosilo sve do Malog Božića ove godine kada sam, naravno šepajući, otišao kod komšije i  prijatelja  u susjedstvu, ali udaljenom od moje kuće nešto više od jednog kilometra. Tu sam, sjećam se, popio i po koju čašicu rakije i kad se već počelo smrkavati pošao sam kući. Mraz je stezao i bilo je i nešto snijega, što je ništa neobično za Čajniče i okolinu. U želji da skratim put, umjesto utabanom stazom, otišao sam nekom, opet meni znanom, prečicom i to je bilo kobno za mene i kasnije se ispostavilo i moje noge. Na tom „kraćem“ putu bio je neki manji potočić i ja sam prelazeći preko njega pokvasio noge i tu negdje pao. Zvao sam u pomć, ali nikoga nije bilo,  jer je ovo pust kraj. Ostao sam tu, kasnije sam saznao, noć i skoro dva dana . Kad sam  napokon „došao sebi“, noge su mi več bile smrzle i eto nove moje nesreće, Nekako sam ispuzao na glavni put, odakle su me komšije pokupile i poslije dan-dva završio  u bolnici u Foči, gdje su mi zbog smrzavanja odsjekli obje noge do  ispod koljena, nešto slično kako se desilo partizanima nakon prelaska Igmanskog marša ratne 1942. godine?!.

I onako invalid, postao sam još veći, očekujući odlazak na „onaj svijet“. Ali, ima Boga. Puno toga za mene je uradio i evo me još sam živ. Pripremam se za odlazak  u Zotović kod Banja Luke da mi urade proteze i ja ću, nadam se, uz božiju i pomoć moga novog prijatelja Darka Marića iz Čajniča, ponovo stati na moje noge i prohodati.

A ko je  ustvari Darko Marić?  Radi se o poznatom humanitarcu iz Čajniča u koje je kao dječak, rođen 1990. kao izbjeglica iz Goražda  tokom posljednjeg rata došao u Čajniče , a Đokovića nikad ranije nije vidio, pa za njega i čuo.

On je mene, priča Milan Đoković,   prihvatio kao najrođenijeg i najvećim dijelom svojim sredstvima omogućio da dođem ovdje u dom, jer kući nemam gdje. Tamo mi je brat koji živi sam i mene ne bi mogao pratiti ovakak kakav sam nakon što sam izgubio noge. Kako i kolika je pomoć moga novog  brata i prijatelja, najbolje se vidi po tome da je cijena moga boravka ovdje u domu  1200 maraka, a ja imam  borački dodatak od 120 i od opštine,  na ime tuđe njege i pomoći   308 maraka. Sve ostalo, moja odjeća, obuća pa i medicinske pelene i ostalu potrebštinu,  nadoknađuje, kako ne znam ni sam,  moj brat Darko. Hvala mu do Boga, dodaje skoro sa plačom Milan, a potvrđuju odgovorni u Domu, kojim se takođe Milan visoko zahvaljuje za sve što čine da olakšaju njegov mukotrpni život bivšeg radnika „Union investa“ u Sarajevu i nekih preduzeća u Beogradu do 1980. kada se, napustivši sve, vratio kući u svoje Hoćevine.