Volonterka Crvenog krsta Anđela Gojković pomogla kad je najkritičnije

Humanitarci na djelu

ROGATICA –  Sa nepunih 13 godina Anđela Gojković kao osnovac u školi uključila se u Podmladak Crvenog krsta u Rogatici sa osnovnom željom i htjenjem da pomogne  u nevolji. Nije bilo u pitanju, pogotovo kad sam iz Podmlatka vremenom prešla u Omladinu,  kome, starom ili mladom, ženskom ili muškom. Zato sam se i opredijelila za pružanje prve pomoći i njegu pri hitnim  i kritičnim slučajevima. Na tom putu, teorijski, a rjeđe i praktično, prošla sam veći broj različitih edukaciju uz prikaz pravih medicinskih radnika i entuzijasta koji su mi  prenosili znanje i iskustva kroz različite oblike improvizovanih nesreća i povreda, najčešće  u  kampova Crvenog krsta i na taj način došla do certifikata realističkog prikaza stanja povrijeđenog i pružanja prve pomoći.

Stečeno znanje najčešće sam, dodaje Anđela,  koristila pri prenošenju mlađim uz vježbe po kampovima, a bilo je i praktičnog, uživo, rada na povrijeđenim. Najnoviji slučaj desio se ovih dana kada  sam neočekivno putujući iz Istočnog Sarajeva, gdje kao brucoš  studiram elekjtrotehniku,  u svoju Rogaticu. U blizini raskršća za Pale, u  Han Derventi, kolona automobila  iznenada je  stala uz brzu  vijest da se dogodila sobraćajka i da ima teško povroijeđenih.

To je, kazuje još Anđela, aktiviralo alarm u meni – idi možda nekome možeš pomoći. Izašla sam iz moga auta i brzo  došla na mjesto nesreće. Vidjela sam povrijeđene i opšftu dezorjentaciju i organizaciju prve pomoći. Uz naučeno, kroz obuku u Crvenom krstu, prihvatila sam se posla. Osnovno je bilo pružiti  psihološku podršku povrijeđenim, koji su se previjali, plakali i slično,  i prvu pomoć do dolaska pravih medicinskih radnika. Uradila sam koliko je u datim uslovima i vremenu moglo. Pri tome bilo je bitno ostati pribran i ne dozvoliti da se stanje pogorša, na primjer, čašom vode koja u slučaju unutrašnjih povreda i krvarenja može biti kobna, a povrijeđeni, po pravilu,  u takvim slučajevima  traže vodu. Neočekivano i bez ikakvih priprema i mentora polagala sam ispit iz praktičnog rada u pružanju prve pomoći povrijeđenim i, kasnije se ispostavilo, uspješno ga položila. Dokaz mi je Zahvalnica „moga“ Crvenog krsta Repubike Srpske i pregršt drugih poklona koje sam dobila tim povodom, iako imena, prezimena i mjesto odakle su oni kojim sam pružila pomoć uopšte ne znam. I to uopšte nije važno. Važno je da su oni otišli svojim kućama i porodicama, a Crveni krst uz moju malenkost još jednom iskazao svoju misiju.

Inače, Anđela je student prve godine Elektrotehničkog fakulteta u Istočnom Sarajevu. Došla je sa odličnim uspjehom iz Srednjoškolskog centra u Rogatici. Da bude učenuk generacije zasmetala joj je samo jedna četvorka iz četvorogodišnjeg srednjoškolskog školovanja. Dilemu da li studirati medicinu ili elektrotehniku riješila je emocija. Na medicini i kasnije u životu, ona bi rasla, a u elektrotehnici toga je manje, pogotovo što se ona ne misli zadržavati na prvom i drugom stepenu elektrotehnike, nego će,  kako reče, uz uslov da bude zdravo, ići dalje, u naučne vode. Srećno joj bilo!