Šest decenija ljubavi i sloge – Radomir i Vinka Bukva

Uz dijamantski bračni pir Radomira i Vinke Bukva i Rogatice

ROGATICA – Da bi neko obilježio dijamantski bračni pir, treba da bude u braku 60 godina. Upravo taj jubilarni visokokvalitetni znak obilježio je tek minulog vikenda jedan par iz Rogatice – Radomir-Rade i Vinka Bukva. Posvetili su mu skromnu svečanost okupivši u prvom redu članove najuže porodice, manji dio ostale rodbine i jedan broj prijatelja, ali ne u porodičnoj kući u Gučevu, niti u stanu u Rogatici, nego na mjestu mira i ljepote koje pruža Ugostiteljsko – turistički kompleks „Seoski turizam Ziličina“, nepunih četiri kilometra u istoimenom selu na lijevoj obali bistre i čiste Rakitnice, ponosu Rogatičana i žitelja sela kroz koja protiče od izvora u Stupnom dolu između brda Prisoj i Jasik nedaleko od sokolačkog sela Šenkovići do ušća u Praču na domak Mesića.

Bukve, Radomir-Rade i Vinka, kojoj je na dan ovog slavlja bračnog jubileja, bio i 83. rođendan, odlučili su da jubilarni bračni godišnjak i Vinkin rođendan, obilježe sa rodbinom i prijateljima. To se posebno odnosi na Rada koji je jedno od 12-toro djece od kojih su u ova vremena živi samo on i najmlađa sestra Nada, udato Zoranović sa stanom na Sokocu. Pozvat je i dio članova ostalih šest sestara i četiri brata koje su u zajedničkom braku stekli njihova majka Mileva i otac Mihajlo.

Kada smo, na Vaskrs 1966. godine, uz skromnu svadbicu stupili u brak, ja sam kao mlad poljoprivredni tehničar imao 23, a toliko godina je imala i moja Vinka, moja lijepa seljančica,koja je tada bila pupoljak crvene ruže u razvoju. Pred nama je bila svijetla budućnost i iskoristili smo je koliko se moglo i prilike dozvoljavale. Uglavnom smo u ljubavi i slozi uspjeli u zajedničkom životu u kome je meni bilo fino, a kako je mojoj Vinki ona zna, u šali reče Radomir uz Vinkino odobravanje koja je ovim povodom sjedela do njega sa desne strane i za trpezom nazdravljala rodbini i prijateljima. Mana, ako se tako može reći, dodaje Radomir našeg evo već dugovječnog bračnog života je u tome što nismo imali djece. Možda je to i dobro. Ostali smo vječito mladi. Nisu nas naša unučad i ostala djeca zvala djedom i bakom.

Sada kada smo u poznim godinama života i dalje smo zaljubljeni jedno u drugo. Oliko nam zdravstvene orilike dozvoljavaju zajedno radimo i zarađeno dijelimo, pa i penzije koje smo zaradili radeći u tada drževnim preduzećima. Kao penzioneri imamo naš „ranč“ u Gučevo rodnom selu moje majke, sa malim vrtom u kome proizvodimo najveći dio onog što nama treba. Eventualni višak, poklonimo rodbini i našim prijateljima. Na starost i dane koje proživljavamo mnogo se ne žalimo. Možda je to, uz uredan zajednički život, i zasluga naše dugovječnosti, reče još Radomir uz poruku „idemo dalje. Dokle, samo Bog zna“.