Od bivšeg kamiondžije do vrsnog drvodeljca

Susret u prolazu

ROGATICA – Od vajkada Rogatica je slovila kao mala čaršija i imala svoj pijačni dan. Radi se o ponedeljku kada se na dvije lokacije trgovalo. U, tako reći, centru mjesta, na tzv. „žitnoj pijaci“ prodavalo sve i svašta potrebno jednom domnaćinstvu, osim stoke za što je bila posebna, na drugom mjestu, u naselju Gračanica, namijenjena, stočna pijaca, koja je vremenom nestala i umjesto nje otvorene pijace na Borikama, u Gučevu, Kozićima i drugim mjesnim centrima na području opštine.

U Rogatici, kao centru opštine ostala je i dan danas djeluje pijaca. Ima posebnu lokaciju u susjedstvu Vizionovog motela „Park“. Dugo je imala drvene tezge bez nadstrešnica uz napomenu da je i petak bio mali pijačni dan posebno za trgovinu mliječnih i taze ostalih poljopribvrednih proizvoda koje su uglavnom nudile žene. O toj i takvoj pijaci brinula su komunalna preduzeća – Komunalna uprava, pa „Standard“ da bi, poslije posljednjeg rata, došlo ime JKP „Vrela Seljni“, jer uz ostalo gazduje i vodom u Rogatici i bližoj okolini. Pijaca je jedna od više različitih djelatnosti ovog javnog preduzeća.

Pratilac današnje pijace u Rogatici od posljednjeg rata je i Radisav Janjić. Radi se o penzioneru koji je rođen u selu Kamen, na području rogatičke Mjesne zajednice Kozići. Penziju je zaradio i dobar dio života proveo u Sarajevu, radeći kao vozač kamiona. Posljednji rat ga je vratio u zavičaj. Ali, umjesto da ode u rodni Kamen, Radisav se zasustavio u Rogatiici. Kuću u Sarajevu, zamijenio je za po mnogo čemu slabiju u Rogatici i sa porodicom nastavio živjeti na obalama Rakitnice. Posao vozača nije mogao dobiti. Zamijenio ga je sasvim nečim drugim – drvodeljstvom, ljubavlju koju je ponio iz djetinjstva, u svom Kamenu.

Uglavnom su to, kazuje Radisav, predmeti od drveta potrebni osobama koje su još vezani za selo i obradu poljoprivrednog zemljišta i ostalih poslova u selu. Dosta ih proda na kućnom pragu, a višak na pijaci na koju dolazi skoro svakog ponedeljka. Nudi sve što treba seoskom, i ne samo seoskom domaćinstvu, ali i kao suvenire od drveta ručno rađeno. Nema, dodaje on, garantnog lista, ali posigurno vijek svakog njegovog proizvoda, uz pravilno rukovanje, je višegodišnji.

Primjera radi, Radisav nudi vile za sakupljanje trave i sijena, grabljišta, držalice za sve poljopribvredne alatke, drvene krošnje i krošnjice raznih veličina, koje su kako reče bolje i zdravije od najlon kesa. Tu su i vretena, oklagije za pravljenje pita. Nudim i snopiće luča za potpalu vatre, brezove metle, ljekovito bilje za čajeve koji „život znače“ ubrato u netaknutoj prirodi oko mog Kamena i sve uz znatno niže cijene od uloženog truda. Radim to, dodaje još Janjić, iz više razloga. Prvi je da „obavjestim“ prijatelje da sam još živ, a drugi da nešto i zaradim, jer ja sam sa penzijom u onoj velikoj grupi penzionera koje Vlada Srpske ovih dana pomaže sa 120 maraka i na kraju krajeva to je moj hobi i sve ovo radim da „ubijem“ dosadu, a ne da se obogatim. Za mene je to kasno, reče na kraju Radisav Janjić.