Glava u tuđini, srce i duša u zavičaju

ROGATICA – Kada se Goran Krlić (45) kao dvadesetogodišnjak praznih džepova i samo sa diplomom poljoprivrednog tehničara bez dana iskustva otisnuo u bijeli svijet rodnom selu Tatinica u kanjonu Drine na lijevoj obali koja pripada Rogatici, nije rekao zbogom, nego doviđenja.

Iako je porodično gnijezdo svio u austrijskom gradu Štajer i postao poznat, gle čuda, u građevinarstvu, on redovno, najmanje dva puta godišnje dolazi u Tatinicu i za njega komšija Desimir Šarenac iz susjednog Starog Broda kaže da je glavom u tuđini a srcem i dušom u zavičaju..

Posjeta rodnom selu, koje kao i mnoga druga sve više biološki nestaje, Goran je povećao posebno nakon što je 2008. godine u susjednom Starom Brodu počelo da se gradi spomen-obilježje u znak sjećanja na 6000 umorenih Srba aprila 1942. od strane ustaša. Goran nikad u zavičaj ne dolazi praznih ruku. Donosio je i donosi ne samo svojim najbližim nego i selu, ali i Odboru za izgradnju spomen-obilježja u Starom Brodu. Samo za ikonostas i freskopisanje u spomen-kapeli njegov prilog je 2100 evra.

– Nije to samo moja zasluga. Pomogli su mi i zemljaci koji kao i ja žive i rade u Austriji. Spomenuću samo neke. Dragan Ilić iz Prelova, Brane Božić iz Blaca, Milosav Gavrilović iz Koritnika, svi iz okoline Višegrada, Radojica i Dušan Jokanović sa Babljaka kod Borika i još dosta drugih, I ne samo ovom prilikom, priča Goran.

Uz spomen-obilježje u Starom Brdu, dodaje ovaj gastarbajter, posebno sam se obradovao početku izgradnje puta Starogorske stijene – Stari Brod. Na tome sam puno zahvalan Šumskom gazdinstvu „Sjemeć“ i svim zaposlenim u ovom kolektivu od direktora do posljednjeg radnika.

Uspješna karijera

Goran je vrijedan čovjek. Iako je u Austriju 1988. došao kao poljoprivredni tehničar, prvi njegov posao bio je u ugostiteljstvu.

Konobarisao je godinu-dvije, a onda prešao u građevinarstvo. Počeo je kao fizički radnik da bi vremenom dogurao do vlasnika firme koja uživa veliki ugled ne samo u gradu Štajer, nego i cijeloj pokrajini. Dobiva posao i u konkurenciji sa poznatim austrijskim firmama. Ima, kazuje, dosta prijatelja. Do sada je kao kum vjenčao 7 bračnih parova i krstio 13 kumčadi.

Ovim putem, uskoro će se, nadam se, i moja Tatinica povezati sa Borikama i Rogaticom kao našom bazom, a ne da idemo uz Drinu i preko Višegrada, kako smo činili godinama, ili pješice, kozijim stazama, do Borika i dalje autobusom, ako ga utrefimo.

Pošto smo se sada putem otvorili sa rogatičke strane, ja naslućujem da dolazi preporod i mog zavičaja. Očekujem da na mjesto gdje je na najsvirepiji način umoreno preko 6000 Srba sa boričkog platoa, Romanije, Han-Pijeska i Olova dođu njihovi potomci i poštovaoci.

Nadam se dolasku i dijela posjetilaca Višegrada i njegovih znamenitosti koji u jednom krugu mogu proći šumama Sjemeća, odmoriti se na Borikama i razgledati čuvenu ergelu konja, a onda doći u Stari Brod i moju Tatinicu, gdje je najširi dio jezera ukroćene Drine od Višegrada do Bajine Bašte i jezerom natrag u Višegrad.

– Nadam se i da će se naći neko da i na ovoj, našoj, rogatičkoj strani podigne prigodan ugostiteljsko-turistički objekat. Prva vikendica već je izgrađena, a raste interes i za gradnju novih. Promijeniće se kvalitet života ovo malo žitelja u mojoj Tatinici i Starom Brodu, koji je, ime mu kazuje, nekad imao svoje brodove ili bio pristanište za njih, pa što ne bi bio i u ovim našim vremenima. Tome ću i ja doprinijeti uz jedno ili više plovila za krstarenje jezerom ukroćene Drine.