Rogatička crkvena zvona i darodavci

PRVO KRALJ PA SELJAK MILAN UJIĆ

ROGATICA – Crkva Svete Trojice u Rogatici, koja je uz velike peripetije sa ondašnjom austrougarskom vlašću,  početa je graditi  u proljeće 1883. a osvećena na Preobraženje Gospodnje 1886. godine.  Građena je u gotskom stilu uz neznatno oštećenje tokom Prvog i znatno veće za četiri godine Drugog velikog rata, u današnje vrijeme svojim parohijanima uzduž i poprijeko pitome rogatičke kotline od Rabra na zapadu i granice sa opštinom Sokolac do Vlahinje na istoku.rogatičke opštine i međa sa opštinom Višegrad, oglašava se sa dva ckvena zvona u kome su, možda to ne znaju mnogi sadašnji, pogotovo mlađi žitelji ovog malog gradića na obalama najvećim djelom godine, bistre i brze Rakitnice, sa dva zvona – veliko i malo.

Veliko zvono, ostalo je u pamćenju starijih Rogatičana, jer je almanah crkve za period između dva velika rata, nestao u vremenu 1941-1945. godine, je poklon Kralja Petra prvog oslobodioca i porodice Karađorđević odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata. Na sreću rat ga, vjerovatno zbog nepristupačnosti na zvoniku, nije odnio i ono se „samo“ oglašavalo i pozivalo vjerni narod na bogosluženja  do marta 1975. godine, kada je u crkvu došlo i drugo zvono. Broj je povećan, ali ne i snaga odjeka, priča proto jerej stavrofon  u mirovini Milorad Novaković.

Radi se o malom zvonu, koga je darivao Milan Ujić iz sela Podgaj, u mjesnoj zajednici Gučevo kod Rogatice u svoje i ime svoga sina Milanka i cijele porodice.

U pitanju je seljak, zemljoradnik, koji je da bi izdržavao svoju brojnu porodicu, u kojoj je bilo petoro djece, tih 70-tih godina prošlog vijeka, na kratko, idući trbuhom za kruhom, „trknuo“ do Njemačke na koju godinu privremenog rada, kako su radili i mnogi drugi iz njegova sela i okoline, priča njhegov sin Milanko.

Prvu svoju gastarbajtersku platu umjesto da uloži u ekonomsko osnaženje svoje porodice koja je živjela od onog što se moglo ubrati sa 10-tak dunuma zemlje i sa slabom, nedovršenom kućom, Milan je utrošio u kupovinu zvona za crkvu u Rogatici. Zvono je kupio u livnici u Beogradu, a koštalo je, nikad to otac nije htio priznati toliko, da se predtpostavlja da je mogao kupiti najmanje onoliko zemlje koliko smo mi već imali, dodaje Milanko. Ni on ni mi radi toga nismo zažalili. Odrastroše djeca, prikupismo nešto zemlje, ode Milan na onaj svijet, a osta eho „malog“ zvona koga je iz Beograda, o svom trošku, dovezao komšija iz Guždelja Vaso Kovačević, a o ovom poklonu svjedoči  i zahvalnica Srpske pravoslavne crkve u Rogatici uz tekst „na ime priloženog zvona za hram Sv. Trojice. Rogatica, 21.3.1975“, koju je potpisao tadašnji jerej, a sada u penziji proto jerejstavrofor Milorad Novaković.

MILAN I ŠAJKAČA

Milan Ujić, priča njegov Milanko, koji kao ratni vojni invalid iz našeg posljednjeg Odbrambeno-otadžbinskog rata živi u Beogradu, cijelog svog života, i ljeti i  zimi, nosio je nacionalnu kapu Srba šajkaču. Od nje se nije odvajao ni za vrijeme privremenog boravka na radu u Njemačkoj.

Ostalo je upamćewno da je jedne prilike, 50-tih godina prošlog vijeka, boraveći zbog nekog posla u Sarajevu, poželio da kupi kilogram tek ubratih ranih trešanja. Stao je u red, a trešnje je prodavao čovjek sa fesom, kao navcionalnom kapom muslimana. Kad je vidio Milana sa šajkačom, odmah je rekao „nema za tebe trešanja“. Milan je shvatio razlog i odmah je potražio milicionera. Objasnio mu je u čemu je problem i zajedno su došli do prodavca trešanja i Milan je kupio planiranu količinu koju je prodavac teška srca, nakon mjerenja, upravo stavio, nemajući drugog izbora u šajkaču držeći je u svojim rukama. Milan je otišao zadovoljan da se počasti prvim slatkim trešnjama, a prodavac ga je ispratio kimli pogledom uz bog zna kakvu psovku, priča mlađi Ujić,  Milanko.