Zanimljiv prijedlog iz Rogatice – Zaštitit porijeklo romanijske gurabije

ROGATICA – Uz nedavnu 54. regionalnu poljoprivrednu izložbu u Rogatici održano je i više predavanja na aktuelne teme u i oko poljoprivrede i sela. Jedno od njih je bilo i o značaju tradicionalnih proizvoda sa zaštitom geografskog porijekla. Održala ga je profesor doktor Snežana Jovanović sa Poljoprivrednog fakulteta pri beogradskom univerzitetu.

Pošlo se od romanijskog skorup-kajmak čije porijeklo je već zaštićeno, ali su spomenuti i neki drugi autohtoni proizvodi sa Romanije i Gornjedrinskog regiona. Među njima je i gurabija za koju profesorka Jovanović reče da bi joj obavezno trebalo zaštititi geografsko porijeklo i tako je spasiti od falsifikata i zaborava, ali i pospješiti njenu proizvodnju na stari, autohtoni, način u cilju ponude na turističkom i ekonomskom tržištu.

A šta je u stvari gurabija?

Što je šuplji koroman za Hercegovinu, to je gurabija za Romaniju, Gornje drinski region i uopšte istočni dio Republike Srpske. Radi se o starinskom kolaču koji se sprema od najboljeg brašna uz dodatak ulja, šećera i u izuzetnim prilikama. Od davnina to je kolač broj jedan kad je trebalo posebno osvijetliti obraz, reče predsjednica Udruženja žena „Snop“ iz Gučeva, čijom zaslugom je oživjela proizvodnja ovog kolača na starinski način.

Gurabija se kuva i peče uglavnom na isti način, dodaje ona, ali sa nijansama koje im daju pojedine domaćice. Te nijanse su tajna od domaćice do domaćice i prenose se samo na kćerke ili najbliži ženski svijet u porodici.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Svojevremeno gurabije su nošene na slave, svadbe i druge nesvakidašnje porodične svetkovine. Posebno su im se radovala djeca. Svaki dolazak bake, tetke ili tamo neke prije, značilo je i dolazak gurabija. To je bio događaj i velika radost. Posebna čast je bila ako je gošća donijela gurabiju sa kockom šećera u sredini. Takva gurabija imala je višestruko značenje i za gošću i za one kojim j namijenjena, rekla je Ujićeva.

Da bi se razlikovala od običnog slatkog peciva, kazuje Borka Ješić, koja u „Snopu“ slovi za najboljeg „majstora“ u proizvodnji gurabija, za spremanje gurabija treba i slovo. To je okruglo izrezbareno drvo, najčešće od javora, jasike ili nekog drugog mekog lišćara, prečnika od sedam do najviše 10 centimetara. Što je „šara“ raznovrsnija i dublje urezana u drvo, to je i gurabija ljepša. Zato izraditi slovo ne može i ne zna svako, kazala je Ješićeva.

Na sredini slova ostavlja se mjesto za kocku šećera koja se ne stavlja uvijek. Zavisilo je to od onoga kome je i zašto namijenjena. Najčešće kocku su dobijale gurabije koje idu na čašu uz krsnu slavu, kao poklon posebno voljenoj osobi, kad se ide u prijatelje mlade i mladoženje i uz druge izuzetne prilike. Bake su ih, ne rijetko, pripremale unucima pred duža putovanja da im zamijene suvi hljeb, održe snagu i dadnu slast.

Jedna od mlađih žena kojoj nije teško skuvati i ispeći kvalitetnu gurabiju jeste i Slobodanka Andrić-Mitrović iz Rogatice. Uz slovo, koje ima najmanje dva njena života, za gurabije koje ona sprema potrebno je, priča ona, kvalitetno pšenično brašno, ali da nije puno čvrsto, određen broj jaja, šećera, kiselog mlijeka, ulja i praška za pecivo. Količina svega nabrojenog je njena tajna i zavisi od toga koliko se planira napraviti gurabija.

Svi koji su probali moje gurabije kažu da su dobre. Mogu dugo stajati da se ne pokvare. Zapravo, što duže stoje sve su bolje za jelo. Jednostavno tope se u ustima. Inače, spremanje gurabija naslijedila sam od majke i svekrve, priča ova vrijedna domaćica.

INDUSTRIJSKE GURABIJE

U posljednje vrijeme u trgovinama se nude „domaće gurabije“. Industrijski ih proizvode pojedina preduzeća, ali njihov kvalitet, ukus i slovna izrada su daleko iza pravih, domaćih gurabija koje se spremaju po receptima naših baka. U baka je to bio kolač broj jedan i one su se trudile da bude što bolji. Zato ideja o zaštiti gurabija je velika stvar i ohrabrenje za žene sa sela, kazuje prva među jednakom u Udruženju „Snop“ Slađana Ujić.