Zanimljiva osmomartovska priča 91-godišnje Rogatičanke Jovanke Jovanović

Tekst i foto: Sreten Mitrović - 08. marta 2019. 058.ba

NOSTALGIJA ZA STARIM DOBRIM VREMENIMA

ROGATICA – Možda ću se za ovovremenski svijet i „provaliti“ ako kažem da je grehotva upoređivati obilježavanje 8. marta poslije posljednjeg rata i onog prije rata, počela je svoju životnu priču 91-godišnja Jovanka Jovanović iz Rogatice u koju je kao Crnogorka udajom za Veljka Jovanovića došla krajem jula davne 1954. godine.

Iako nije bilo nikakvih drugih organizacija koje se navodno bore za ravnopravnost polova, prava žena su bila na najviše mogućem nivou. U meni se stomak prevrne kad čujem da je neko ženi dao otkaz na poslu što je zatrudnila ili je neće da prime na posao radi toga što je trudne ili ima malo dijete. To u moje vrijeme niko nije mogao ni pomisliti, a kamo li uraditi, dodaje ona.

I zato sam ja nostalgičar za tim starim dobrim vremenima i rado se sjećam kako smo mi obilježavali Dan žena. Bila je to svojevrsna svetkovina praćena poklonima, akademijama, izletima i druženjima žena i muškaraca, koja su uz igru i pjesmu ne rijetko trajala satima pa i do sjutra. Najkraće rečeno, bio je to svenarodni, a ne samo praznik žena.

O osmom martu danas, ja nemam pravo govoriti. Ali ono što čujem i donekle vidim, ni blizu nije onoga što je nekad bilo. Zavladao je sebeljublje i samo se gleda svoj interes. To je isuviše daleko od onoga kako smo mi obilježavali ovaj praznik žena svijeta.

Inače. Jovanka je rođena u selu Varine u pljevaljskom okrugu u patrijarhalnoj seljačkoj porodici Vojnović od oca Radula i majke Zagorke, koji su u skladnom braku rodili 12-toro djece od kojih je sedmoro uspjelo da preživi „dječije bolesti“. Jovanka je bila šesto među preživjelim. Ispred su tri brata i dvije sestre, a iza jedna sestra, od kojih su danas živi samo Jovanka.

Od pamtivijeka Vojnovići su bili čuvari otadžbine i srpstva. Tako je bilo i u Drugom svjetskom ratu. Na tom putu, prema Jovankinoj evidenciji, život je položilo 27 Vojnovića. Otac joj je bio komandant mjesta, stric Pero vojvoda četnički, a drugi stric Filip, diplomirani pravnik, u vrhu komande Jugoslovenske vojske u otadžbini.

Zbog tih i drugih Vojnovića i preživjeli rat imali su velike neprilike. Samo Jovanka, iako je bila mlada i žensko, hapšena je osam puta i na robiji u Pljevljima, Bijelom Polju, Podgorici pa čak i Kruševcu provela skoro 5 godina.

Prvi progon od strane vlasti imala sam, kazuje ona, u maju 1947. kao učenica četvrtog razreda niže gimnazije u Pljevljima sa grupom školskih jarana sedam dana pisali smo i noću lijepili parole i plakate protiv Tita i komunista. Sjećam se na jednoj smo napisali: „Živio vođa svih naroda Jugoslavije – kralj Petar Karađorđević“.

Ta i slične parole i plakate koje su bile uperene protiv vlasti za koje sam ja uglavnom okrivljena, bili su razlog da sam odmah istjerana iz škole uz zabranu nastavka školovanja u svim školama tadašnje nam države.

Sa nesmanjenim intenzitetom mržnje prema sistemu ja sam, dodaje Jovanka, morala tražiti hljeba van Crne Gore. Bilo je to Sarajevo gdje sam, zahvaljujući bratu Arsenu koji je ranije otišao, dobila posao neke vrste knjigovođe u društvenoj ishrani tada vojnog preduzeća „Vranica“. Pošto je UDB-a radila svoj posao, brzo sam se našla na ulici. Kući u Varine nisam imala kud i zahvaljujući nekim prijateljima obrela sam se u goraždanskoj „Pobjedi“. Opet vojno preduzeće i ja brzo dobih nogu u stražnjicu. Slično je bilo i u građevinskom preduzeću „Istra“ u Goraždu, da bi se napokon skrasila u civilnom trgovinskom preduzeću „Janjina“ u Čajniču.

Čajniče i „Janjina“ su, kasnije se ispostavilo, bili presudni u Jovankinom životu. Posao knjigovođe i računovodstva su joj dobro išli, brzo je stekla brojne prijatelje, a pošto je bila „upis“ djevojka i naklonost momaka.

Među njima je bio i njena velika ali nesuđena ljubav, Jovan Keković, Crnogorac iz Zagarače kod Danilovgrada. Bio je učitelj koji je iz Čajniča ubrzo, možda i zbog mene kazuje Jovanka, vraćen u Crnu Goru. Zbog toga su patili i jedno i drugo. Čekajući svog Jovana, Jovanka je jedne večeri, pri mjesečevoj svjetlosti, napisala i pjesmu koju i danas čuva.

I dok su pisma još hodala između Čajniča i Bukovice u Crnoj Gori gdje je Jovan dobio posao učitelja, u Jovankino srce uselio se Veljko Jovanović iz poznate gradske porodice u Rogatici. Uselio i nikad nije izašao. Vjenčali su se 24. jula 1954, kad Jovanka ostavlja “Janjinu“ i Čajniče i prelazi u Rogaticu i kuću Jovanovića pored koje je proticala brza i bistra Rakitnica.

Nova sredina, novi ljudi. Tu je svekrva, Bog da joj dušu prosti, bila mi je bolja nego majka, pet zaova, novi-sari posao u knjigovodstvu tadašnjeg ugostiteljskog preduzeća „Sloboda“ u kome sam ostala skoro 10 godina. Napustila sam ga radi prelaska u tadašnji gigant šumarstva i drvne industrije „Sjemeć“ iz koga sam otišla u penziju evo već prije 36 godina, prisjeća se ova krepka starica, koja je bila uzorna supruga i majka sina jedinca, vrijedna snajka, cijenjena komšinica i marljiv radnik na povjerenim poslovima.

Svemu tome uveliko doprinio je njen šarm, druželjubivost i sposobnost da kroz šalu na svoj i račun drugih razveseli i najtužnija lica. Njeni „biseri“ se danima prepričavaju i prepričavaće se i kad se ona na onom svijetu bude pridružila svom Veljku koji je gore čeka da mu donese novosti sa ovog svijeta. Imaće mu, reče, šta pričati?!

Rogatičani znaju Jovanku i po nekim drugim osobinama. Bila je u neku ruku boem, voljela je društvo, posebno uglednije ljude kakav je bio doktor Šefko Kurtćehajić, Šefik Čohodar, njen direktor Andrija Jovičić i neki drugi, znala i popiti koju, nije, priznaje, umjela pjevati ali je znala izdašno platiti da joj drugi pjevaju. Vremenom je postala i vrijedan društveni aktivistu. Uz ostalo 21 godinu bila je odbornik u SO-e. Posebno dubok trag ostavila je u Udruženju žena „Rogatica“. Jedan je i od utemeljivača višedecenijske saradnje sa sestrama iz Raške. Bila je čak i ribolovac.

Iako je zakoračila u desetu deceniju života, sa prebolovanim dijafragmentalnim infarktom, i dalje je drčna i prkosna, još čita knjige, rješava križaljke, sama sebi održava ličnu higijenu i pamćenje je dobro služi. I dalje je „bez dlake na jeziku. Voli „mastan“ vic da čuje i da ispriča, kazuje njena snajka Zorica sa kojom Jovanka jarani i na sva usta je hvali.

A sad evo i dijela Jovankine pjesme nesuđenoj ljubavi Jovanu Kekoviću:

Sada kad me bolest mori i bolovi srce muče,
Kada sama sebe mrzim, za tobom mi srce puče.

Misli moje otišle su u daljinu, tebe traže
Sa pogledom tvojim, dragi, bol mog srca da ublaže.

Al od toga ništa nema, odgovor mi doći neće,
Ljubavni me tište boli, jer za mene nema sreće.

Preći ću ti u dosadu, pisala bih bezbroj dana,
Kad na tebe, dragi, mislim, ja na oči nemam sana.

A sad zbogom, mili dragi, najljepšu ti želim sreću,
Srećno živi, srećan budi, ja te više ljubit neću.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.