Zaboravljene magareće godine

VIŠEGRAD – Šezdesetih godina prošlog vijeka područna četvororazredna škola u selu Veletovu imala je tridesetak učenika, a na nastavu kod učiteljice Ruže Serdar i strogog učitelja Miće su dolazili iz Crnčića, vrletne Tetrebice i Stoca i pitome Bijele dok su đaci u “osmoljetku” išli u Dobrun.

Na “nularicu” ošišane prvačiće, uplašene od starijih đaka od drenovog učiteljevog pruta, majke su prvi dan dovodile u školu, veliku kamenu građevinu sa dvije učionice, kuhinjom, bibliotekom i stanom za učitelja.

Radoznale dječake, željne novih saznanja, zanimao je izgled izvora Pljevuna, bunara na Dubu, stare veletovske kule, do sada neviđene kruške zimnjače i jabuke bedrike ali najveće iznenađenje su im priređivali magarci.

Tačno u podne kad se iz škole vraćala prva smjena učenika iz Veletova, ispred skoro svake kuće “javljali” su se magarci.

Prvo bi zanjakao otegnuto onaj na Previji, pa su ga onda slijedili oni ispod Ćorovine, sa Duba, Prljuše i Zabrana.

– Za nas je to u početku bio pravi doživljaj kad istovremeno njače desetak ovih životinja. Magarac bi se kopitama ukopao u zemlju, malo iskrivio glavu na stranu, isturio gornju nušku i skoro zaneseno kao u transu njakao isprekidano ali veoma dugo – priča Radisav Tasić koji je tada bio učenik škole u Veletovu.

Radisav kaže da u ostalim selima oko Dobruna niko nije imao ovu tegleću životinju pa je Veletovo po njima bilo prepoznatljivo.

Starina Vidoje Stanojčić objašnjava da je neko na Previji prvi poslije Drugog svjetskog rata nabavio magaricu koja je bila isplatljiva pa su i ostale komšije kupile sebi životinje koje su se kasnije ždrijebile.

– Magarac je tvrdoglava životinja ali kad hoće može da ponese po tovar tereta, nije joj trebalo puno sijena za ishranu a ne zauzima ni veliki prostor u štali – priča Vidoje.

Sjeća se on kako je “na magarencetu” donosio “namiru” iz dućana, pa drva za ogrev sa padina Stoca, sijeno sa Biganjine Bare a kad je zatrebalo na njemu bi se bolesnik “prevezao” do “štreke” da bi stigao do doktora.

– Ne treba zaboraviti da je njakanje magaradi, u selima u kojima je, tada rijetko koje domaćinstvo imalo sat “veker” označavalo da je podne a bake su đaka druge smjene u školi požurivali riječima “Poteci u školu njaču magarad u

Veletovu” – smješka se Vidoje.

Početkom osamdesetih godina nestalo je magaradi u selu Veletovu. U selo je stigao makadamski put, “fiće” su dovlačile “namiru”, odvozile radnike na posao u Višegrad i bolesnike u bolnice. Pred početak otadžbinskog rata “zamandaljena” su vrata seoske škole jer nije više bilo učenika.
Pjesma

Zanimljivo je da su se magarci uzgajali i u Mokroj gori, sada poznatoj po vozu “ćiri”, Šarganskoj osmici i Drvengradu režisera Emira Kusturice. U narodu je ostala i pjesma “Mokra Gora majka magaradi a Vardište (susjedno mjesto) koza i jaradi”.

(Glas Srpske)