Novembar – mjesec sa najviše slava

OBIČAJI SLAVLJENA KRSNE SLAVE
KOD SRBA SARAJEVSKO – ROMANIJSKE REGIJE

Slavu slavimo, da znamo ko smo, šta smo i odakle smo

Novembar ili u narodu poznat kao magleni mjesec, karakteriše najveći broj slava, krsnih imena, po čemu novembar slavi za mjesec kućnih slava, jer ih od Mitrovdana do kraja mjeseca, za 22 dana, ima ukupno 14. To je mjesec koji je zbog tolikog broja slava i uzajamnih posjeta održavao porodicu, familiju i rođake na okupu.

Običaji su, od najranijih vremena, ispunjavali jednu od svojih važnih uloga, a to je čuvanje identiteta naroda. Srbi su narod sa bogatom tradicijom, koji se, zbog različitih istorijskih okolnosti suočavao sa velikim iskušenjima njenog očuvanja. Međutim, mnogi običaji Srba su tokom dugog vremenskog perioda bili izgubljeni ili potisnuti. Danas, u izmjenjenim okolnostima, unutar srpskog entiteta, postoji sve veća težnja da se većina običaja obnovi i utka u kontekst savremenog života. Ali, da li znamo šta su običaji, koliko su se sačuvali do danas u svom izvornom obliku i značenju i kako se poštuju?

Kako su naši preci poštovali i slavili slavu, govori nam domaćin star 70 godina. Svoja iskustva o slavljenu slave, odlučio je podjeliti sa mladjim naraštajem, te tako otvoreno govorio za sajt 058.

Ovo staro hrišćansko sveto predanje o slavljenju Boga i slave Božje u Svetima, primili smo i mi pravoslavni Srbi od Svetog Ćirila i Metodija i od Svetoga Save. Sveta Slava, kao i opštehrišćansko i svecrkveno slavljenje Boga i Božjih Svetaca, nije samo srpski običaj, jer Slavu slave i svi ostali pravoslavni u svijetu. To je, dakle, naša srpska krsna Slava ili Krsno Ime, za koje naš vjerni narod s pravom kaze: ”Ko Krsno Ime slavi, ono mu i pomaže“.

Domaćin je preko cijele godine pripravljao, kako će proslaviti krsno ime. A kad dođe dan uoči krsnoga imena pozivao bi sve prijatelje, izuzev one koji takođe slave isto krsno ime. Kad gosti dolaze obraćaju nam se riječima: “Dobar dan i čestito ti sveto! Slavio ga mnogo godina u zdravlju i veselju!” Ili: “Pomozi Bog, srećna vam slava!” Prijatelji iz drugih sela su dolazili često i nepozvani na slavu.

Kraj zapaljene voštanice i prisluženog kandila pred ikonom svoga svetitelja, pored slavskog kolača i koljiva, okađeni miomirisom tamjana, utvrđivali su se naši stari u svojoj vjeri. Ugledajući se na zaštitnika svoga doma – svetitelja čiju su uspomenu slavili – naši stari su polazili njegovim primjerom, čineći dobra djela. Naša kuća bila je toga dana otvorena za putnike i namjernike, a siromašni i nevoljni bili su potpomagani već prema mogućnostima domaćina. Slavilo se kako se moglo, ali nije bilo takvih koji, ma bili i najsiromašniji, svoju slavu ne bi proslavili – pominjući toga dana u molitvi svoga svetog zaštitnika.