Izvjesna budućnost poljoprivrednim proizvodjačima u Čajniču

07. juna 2012. 058.ba

Poljuprivreda u Čajniču

ČAJNIČE – Da se u Čajniču uglavnom živi od poljoprivrede uz svakodnevan i mukotrpan rad, te da se od ove djelatnosti može živjeti dobro, pošteno i savjesno, pronašli smo u priči Toma Komlenovića, šetajući kroz Mjesnu zajednicu Miljeno, gdje smo nedavno obišli i farmu tovnih pilića, kod ovog vrijednog domaćina… Gdje će nas odvesti životni put, misao je koja nam svakodnevno dozvoljava da spoznamo ono za šta smo nadareni?!

Kada ste odlučili da se bavite ovim poslom, šta Vas je navelo na ovaj korak?

– Odlučio sam se za ovaj posao, jer po meni, osnovna naša industrija i budućnost na ovim prostorima, definitivno će biti i ostati poljoprivreda i proizvodnja zdrave hrane na selu, jer mladi ljudi migriraju u gradove, dok mi sredovječne i starije generacije ostajemo na selu, gdje se prije svega opredjeljujemo za poljoprivrednu proizvodnju zdrave hrane.

Kada je kod Vas došlo do prekretnice ka ovom poslu?

– Prošle godine u avgustu mjesecu, odlučio sam i počeo da se bavim ovim poslom. Prije svega, uzeo sam u zakup objekat preko Udruženja poljoprivrednih proizvodjača ovdje u Čajniču. Ulaganja u ovaj posao je bilo dosta, ali su uglavnom uložena moja vlastita sredstva. Na probleme sam naišao kada je u pitanju papirologija, a radilo se isključivo o prenosu vlasništva nad ovim objektom, dok je sve ostalo došlo samo od sebe na dobro, a najviše mojom voljom, radom i zalaganjem. Ovaj objekat je bio uglavnom urušen i u velikoj mjeri devastiran. Ono što je bilo vrijedno na objektu, otudjeno je u nekom prošlom vremenu, tako da sam ja, nakon što sam došao na ideju da se bavim uzgojem tovnih piladi, dao na posao oko uredjenja pomenutog objekta.

Ko Vam pruža najveću pomoć u ovom poslu?

– Kada je potrebno pomoći pri samom transportu i istovaru pilića, angažujemo radnike, dok najviše brige i rada u ovom poslu, ulažemo lično ja i moja supruga.

Kako obezbijedjujete hranu, nailazite li na dodatne probleme oko finansiranja u ovom poslu?

– Ja nisam bio u mogućnosti da sam pronadjem tržište i da radim samostalno, jer su u pitanju zaista velika ulaganja, prošla su već ta vremena lakih para i velikih zarada, došla su neka teža, drugačija, gdje uz poljoprivredu možeš samo da opstaneš. Ja sam i ratni vojni invalid, koji nije imao nikakve pomoći sa strane. Ostao sam bez posla u bivšoj „Stakorini“ sa 25 godina radnog staža, od čega sam samo dobio sigurno mjesto na Birou rada. Sa ovim sam bukvalno ostao na ulici, te sam kroz sve to i odlučio da se bavim poljoprivredom, što je izuzetno odgovoran i težak posao.

Šta Vam je bio podstrek za ovo što radite danas?

– Na samom početku imao sam stoku, koju smo u odredjenom broju rasprodali, kako bi taj novac uložili u ovaj posao, za koji nisam mogao u potpunosti sam nabaviti ( hranu, pilad ), odnosno sve ostalo što ova djelatnost zahtijeva, pa smo u svemu tome stupili u kooperaciju sa Brovis d.d. Akova-Visoko, koja se zasniva na tome, da oni ulažu sredstva za hranu i pilad, dok ja ulažem svoj rad, opremu, transport, gdje smo u takvoj saradnji pronašli i zajednički interes, tako da ja kroz ovaj posao mogu da ostvarim skromnu platu za sebe.

Koliko ulažete rada i truda, da li se to ulaganje na kraju Vama isplati?

– Sa životinjom nema odredjenog radnog dana, kada tek dodju tovna pilad, obavezan sam cijelih deset dana i noći da budem mobilan i u pripravnosti oko njih, ali kada čovjek nema drugu alternativu, dobro je i ovo, nisu neke plate, ali proizvodnja je takva, radiš kako bi sutra imao.

Kakav je Vaš plan za ubuduće?

– Ja ne radim zimi, što mi predstavlja i jedan od većih problema, jer nemam adekvatan niti izolovan prostor, koji bi bio pogodan za zimske uslove, ali pošto sam ja kooperant Udruženja poljoprivrdnika, imam cilj da ostvarim dugoročni plan, kako bi nastavio da i dalje učestvujem i da se bavim ovom proizvodnjom, kako bih u tom periodu uspio i da ostvarim penziju, tako da se namjeravam uklapati sa zaradom i budućim ulaganjima.

Jeste li zadovoljni?

– Čovjek domaćin i poljoprivrednik, zadovoljan je i sa ono malo. Ovaj posao mi je tu, pored mog domaćinstva, pa tako da uporedo radim kući i na farmi. Po meni, kako zaradim ljeti, tako trošim zimi. Seljak koji hoće da radi, ne može da de obogati, ali može da živi sasvim normalno. Jedna porodica, koja je uspjela da se organizuje i da radi na selu, može i da živi u normalnim uslovima.

Kakva je po Vašem mišljenju budućnost poljoprivrednih proizvodjača u Čajniču?

– Šta da Vam kažem. Ja iskreno nisam tražio nikakvu pomoć, niti donaciju od Opštine, nisam bio ni u nekim programima podsticaja poljoprivrednih proizvodjača. Ja sam počeo raditi samostalno, te sam na taj način opremio i ovaj objekat, bukvalno sam sve uradio sam, a budućnost, ma koliko god mi pričali o radu i industriji, smatram da je naša realna budućnost samo na selu, kaže vrijedni poljoprivrednik Tomo Komlenović.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Autor: Miroslava Perendija

Rodjena je u Čajniču, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Fakultet Političkih nauka završila je u Banja Luci, gdje je stekla zvanje diplomirani novinar. Radi kao novinar – dopisnik za dnevne novine Dan RS i Radio Foča. Urednik je mjesečnog izdanja Biltena – „Mi volimo Čajniče“.

Pogledajte sve vijesti čiji je autor Miroslava Perendija

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.

Povezane teme: