Milkan Cvijetić, darodavac ograde na mostu kod Osnovne škole u Rogatici

POKLON ROGATICI I OSNOVCIMA

ROGATICA – Milkan Cvijetić (71) porijeklom Romanijac iz sela Sokolovići kod Sokoca  kao mlad i već dokazani zavarivač  u oblasti metalne industrije, najveći dio svog mladalačkog života proveo je u Sarajevu radeći kao nastavnik- zavarivač u školi za zavarivanje velikog Energoivesta uz  reputaciju uspješnog majstora svoga posla.  U Sarajevu je zasnovao porodicu i sa suprugom Savkom dobo dva sina – Andreja i Aleksandra, na popularnoj Ilidži  sagradio porodičnu kuću  ubijeđen   da će i kraj ovozemaljskog života dočekati na ulicama Sarajeva i Ilidže  kojim je ne samo  poklonio mladost i život, nego, kako reče, sa nadom  da će to isto uraditi i njegovi sinovi  koji su  u Sarajevu rasli, školovali se i imali prve ljubavi.

Ali, posljednji rat iz temelja je promijenio Milkanove planove i razmišljanja. Kao i mnogi drugi Srbi, samo zbog branjenja praga tek izgrađene porodične kuće, identiteta i časti, morao je napustiti Ilidžu i Sarajevo,  ostaviti sve ono što je godinama mukotrpno sticao i kao izbjeglica sa nekoliko starih putničkih kofera i zavežljaja  došao u Rogaticu, koju je površno poznavao, ali je poznavao  za naš neke ljude iz i oko Rogatice.  Preživio je sve izbjeglične muke i nedaće, ali se ipak snašao i obezbijedio krov nad svojom i glavom ostalih članova porodice koja se nažalost smanjila za starijeg  sina Andreja,  koji je poginuo kao pripadnik Vojske Republike Srpske takoreći na kraju rata – u proljeće  1995. godine,  a drugi sin Aleksandar  iz rata je  izašao  kao ratni vojni invalid i život započeo na Palama.

Milkan i njegov vjerni pratilac, supruga Savka u Rogatici svili su novo porodično gnijezdo i ostali do današnjih dana. Ono čime se on odužio  Rogatici za gostoprimstvo, a mnogi to ne znaju,  je dobročinstvo i podatak da je kao dugogodišnji zavarivač, uz dosta drugih manjih djela, uradio i poklonio zaštitnu ogradu na mostu preko Rakitnice kod bivšeg vatrogasnog doma i sadašnje Osnovne škole „Sveti Sava“.

O tome Milkan nerado priča, ali  za naš sajt  ipak reče: most, ili kako narod  radije kaže, ćuprija, kod Osnovne škole dugo vremena je bio bez ikakve zaštitne ograde. Odnio ju je rat i bezzakonje.  Ja kao zavarivač-limar i, smatram,   veliki  humaniista,  radi zaštite djece i ostalih koji su svakodnevno prelazili preko mosta  bez adekvatne zaštitne ograde a povezuje dva frekventna dijela Rogatice,  uz konsultaciju sa ostatkom porodice i tadašnjom opštinskom administracijom odlučio  sam  da je  o svom trošku uradim i gradu poklonim. Obezbijedio sam potreban materijal i sve ostalo uključujući i farbu  koja je došla kao šlag na tortu. Uradio sam to i evo je služi svojoj namjeni. Znam da za to, možda,   ne znaju  mnogi od sadašnjih Rogatičana, posebno mlađi. Ali, zato ja sam u duši zadovoljan i osjećam se ponosnim. Ne treba mi , i ne tražim nikakvo priznanje ili,  ne daj bože, nekakvu finansijska  naknada, reče Milkan koji penzionerske dane provodi pored Rakitnice u Rogatici. Kad mu, kako  još u šali dobaci,  dosadi „trkne“ i do Ožegovića, kod Šljedovića u Mjesnoj zajednici Kozići, gdje  je kupio malo parče zemlje tek toliko da sa kosom za travu  ili motikom u ruci bar malo pobjegne od svakodnevnice i da ne bi zaboravio porijeklo i svoje rodne Sokoloviće na obroncima Romanije.