Čamac u ogledalu rijeke

VIŠEGRAD – Zelenooka ljepotica Drina ili Zelenika – kako su je nekada zvali – vječita je inspiracija slikara. Ribar na Drini, kod Ćuprije u Višegradu, isti je onaj sa slika nedavno preminulog slikara Zdravka Mandića, čija se umjetnička duša zauvijek smirila na obalama neke vječne rijeke – „gdje nema plača i uzdisaja“.

Zamišljeni Mandić često je u Višegradu sjedio na obali umirene ljepotice i slikao, u ogledalu rijeke, ribare na čamcima, onako pogurene, leđima okrenute umjetniku.

Mandićevi ribari, njihovi čamci i psi na čamcima, gubili su se na njegovim slikama često u sivilu života – dok su ih sa litica kanjona, leđima okrenutim slikaru, gledali monasi manastira dobrunskog, ili bilo kog drugog, „koji su mantijama šparali zemlju kao oblake“, kako napisa pjesnik.

Oslonila se Drina kukovima na obale, raširila ruke u rukavce, u njedra sunce primila, a topolama i jasikama ogledalo duše ponudila.

U smiraj ljetnog dana glatka površina lijepi se za vazduh u zjenicama, a onda krovotokom struji tijelom, opijajući ga blaženstvom i osjećajem beskrajne sreće.

„Ravno mu sve do mora“, kaže narodna izreka, a gledajući „umrtvljenu“ vodu nekad goropadne rijeke, u čovjeku lebdi titraj punoće, mirnoće i snage trenutka, osjećaj ulaska kroz vrata sna u predvečerje teškog i napornog dana.

Na površini vode zraci sunca prave harmoniku od valova, onih skoro neprimjetnih ali ipak vidljivih, kao kad preko mirnog lica preleti sjenka sjećanja na nemirne trenutke.

Bljesak miliona lampica, na uzburkanoj mirnoći vode, stvara osjećaj da unutrašnja energija rijeke pokazuje znake burnog života ispod nje – u kome pati, tuguje i raduje se na hiljade malih živih bića.

A ribar koji smireno, skoro pobožno, ubada drveno veslo u oko Drine, kao da bojažljivo ispituje njen puls, plašeći se da ne naruši ljepotu u kojoj se našao.

I tišina nad rijekom, i u njegovoj duši, i u oku onoga ko gleda prizor – dio je svemirske tišine i Božije blaženosti koju majka priroda samo može dati.

Drinom će još dugo pliviti sanjari sa prastarim drvenim čamcima i veslima nakvašenim vodom, pobožno će njima sjeći mirno ogledalo rijeke, a sa vidika obala će ih gledati i za vječnost ostavljati neki novi slikari Mandići, fotografi i pjesnici – koji sve to vide, osjete i na platno i papir prenesu.