Veletovski magarci njaču u podne

VIŠEGRAD – Šezdesetih godina prošlog vijeka selo Veletovo bilo je prepoznatljivo po magarcima – ove životinje, osim što su obavljale težačke poslove, često su zamjenjivale i časovnike.

Tačno u podne, kad se iz škole vraćala prva smjena učenika iz Veletova, ispred skoro svake kuće “javljali” su se magarci.

Prvo bi zanjakao otegnuto magarac na Previji, pa su ga onda slijedili oni ispod Ćorovine, sa Duba, Prljuše i Zabrana.

“Za nas je to u početku bio pravi doživljaj kad istovremeno njače desetak magaraca. Oni bi se kopitama ukopali u zemlju, malo iskrivili glavu na stranu, isturili njušku i skoro zaneseno, kao u transu, njakali isprekidano i veoma dugo” – priča Radisav Tasić, koji je tada bio učenik škole u Veletovu.

Na “nularaicu“ ošišane prvačiće majke su prvi dan dovodile u školu – veliku kamenu građevinu sa dvije učionice, kuhinjom, bibliotekom i stanom za učitelja.

Radoznale dječake, željne saznanja, zanimao je izgled izvora Pljevuna, bunara na Dubu, stare veletovske kule, do sada neviđene kruške “zimnjače” i jabuke “bedrike”, ali najveće iznenađenje priređivali su im – magarci.

U ostalim selima oko Dobruna niko nije imao ovu tegleću životinju, pa je Veletovo po njima bilo prepoznatljivo.

Starina Vidoje Stanojčić objašnjava da je neko na Previji poslije Drugog svjetskog rata nabavio magaricu koja je bila “isplativa”, pa su i ostale komšije kupile sebi životinje koje su se kasnije ždrijebile.

“Magarac je tvrdoglava životinja, ali kad hoće – može da ponese po tovar tereta, nije joj trebalo puno sijena za ishranu, a nije zauzimala ni veliki prostor u tada malim štalama za stoku“, priča Vidoje.

NJakanje magaraca u selima u kojima je tada rijetko koje domaćinstvo imalo sat “veker“ označavalo je podne, a bake su đake druge smjene u školi požurivale riječima: “Poteci u školu – njaču magarad u Veletovu“.

Vidoje je na “magarencetu donosio namiru“ iz dućana. Najprije iz Dobruna, pa onda iz Bosanske Jagodine, pa drva za ogrev sa padina Stoca, sijeno sa Biganjine bare, a kad je zatrebalo – na magarcu bi se bolesnik “prevezao“ do “štreke“ i voza da bi stigao u Višegrad do ljekara.

Početkom osamdesetih godina prošlog vijeka nestalo je “magaradi” u Veletovu. U selo je stigao makadamski put, “fiće” su dovozile “namiru”, odvozile radnike na posao u Višegrad i bolesnike do ljekara.

Pred početak otadžbinskog rata “zamandaljena“ su vrata seoske škole, jer nije više bilo učenika.

Zanimljivo je da su se magarci uzgajali i n Mokroj Gori, sada poznatoj po vozu “ćiri“, “Šarganskoj osmici” i “Drvengradu” režisera Emira Kusturice.

U narodu je ostala pjesma: “Mokra Gora – majka magaradi, a Vardište – koza i jaradi”.