„Zlatni pir“ bračnog para Neđe i Radinke Košarac iz Rogatice

Sreten Mitrović - 09. aprila 2014. 058.ba

Nedjo i Radinka Košarac

DVA VIĐENjA ZA 50 GODINA BRAKA

ROGATICA – Narodna ko se ženi na brzinu kaje se na tenane pada u vodu na primjeru Neđe Košarca (72), koji je rođen i najveći dio života proveo u selu Vukinjača na Visojevici kod Ilijaša, a u Rogaticu došao uz egzodus Srba iz Sarajeva februara 1996.

Neđo je svoju ljepšu polovinu Radinku (Ponjarac) sa kojom živi već 50 godina i koji mjesec više, vidio ove, a oženio je prve naredne nedelje. Bilo je to 30. januara 1964.

– Kao momak, tek došao sa odsluženja vojnog roka u JNA, željan provoda i civilnog života našao sam se na jednom sijelu u selu Kostreša u susjednoj opštini Pale. Tada sam prvi put vidio jednu djevojku za čijom ljepotom, stasom i glasom mi je zaigralo srce. Tražio sam i našao načina da se sa njom upoznam. Na moje iznenađenje saznao sam i da je ona rođena sestra Tode Vuković, koja se ranije udala za mog poznanika u susjednom ilijaškom selu Stubline. Pošto je Toda postala snaha na glasu, ja se nisam više dvoumio. Valja ona, valjaće i ova, priča starina Neđo.

– Kad sam se vratio kući, nastavlja priču čika Neđo, i ispričao svojim koju sam djevojku upoznao, odmah je pala odluka. Ići po nju. I tako je bilo. U društvu brata Milenka i ujaka Rajka Kovačevića, već prve, naredne nedelje našli smo se u Radinkinoj kući.

Ubrzo je počeo i razgovor o tome radi čega smo došli. U mom i Radinom viđenju nasamo uspio sam dati joj prsten kao biljagu. Ona je uzvratila ručnim satom koga je skinula sa svoje ruke i onda je sve krenulo u moju korist. Njeni ukućani prihvatili su našu odluku, a moji predložiše da djevojku odmah povedemo. Oko toga bilo je malo naduravanja, ali ishod je opet bio u moju korist. Rada se na brzinu spremila i pošli smo našoj kući u Vukinjaču. Brat i ujak bili su sve od svatova. Kod kuće se brojno stanje nešto povećalo, ali ostalo je bilo skromno i u granicama mogućnosti, koje nam nisu bile baš naklonjene.

– Sve je bilo tako potvrđuje sa osmijehom Radinka. Naše kratko viđenje, njegova ljepota, mladost i posebno šeretluk naturili su na mene nekakve „sijeri“ i ja nisam imala kud. Što je predložio prihvatala sam bez pogovora. Obećah se, uzeh biljegu pa čak prihvatih i da odmah pođem sa njima bez svatova i pompe.

– Možda je tome, vajka se Radinka, bilo i nečeg drugog o čemu sam samo ja znala. Ja sam četvrto od petoro djece u oca i majke. Otac je umro ratne 1944. Nas petoro djece, dva brata i tri sestre, ostali smo na grbači samohrane majke koja je da bi nas podigla na noge, radila sve i svašta, uglavnom na dnevnicu kod drugih. To je bio razlog da smo se i mi djeca, kako je koje prirastalo, uključivala da majci pomognemo. Ja sam, na primjer, sa volovima vozila balvane iz okolnih šuma. Dobro sam se u tome snalazila pa sam čak jednog dana izvukla i 35 kubika trupaca, što je bilo mnogo i za vrijednog muškarca.

Težak djevojački život, mojih 25 godina i dobra prilika koja mi se iznenada ukazala, jer je moj Neđo iz domaćinske kuće sa preko 120 dunuma zemlje, bili su razlog da se na prvi pogled olako udlučim na udaju.

Na sreću, nisam se prevarila. Našla sam čovjeka svoga života. U ljubavi, slozi i međusobnom razumjevanju rodili smo tri kćerke. Od njih sada imamo sedmoro unučadi. Najstarija unuka Željana već je došla do svoga hljeba, a najmlađi unuk Viktor ove godine navršiće deset godina. Zlatne nam kćerke, zlatni zetovi, zlatna unučad. Mi smo srećni ljudi, kazuje baka Radinka.

– Bili bi, dodaje ona, još srećniji da nismo morali izbjeći iz naših Vukinjača,odnosno stana u Vogošći, gdje je moj Neđo kao dugogodišnji radnik „Pretisa“ bio dobio stan, a ja posao higijeničara u Osnovnoj školi u Srednjem.

Košarci su sa egzodusom Srba iz Sarajeva došli u Rogaticu. Tu su svili novo porodično gnijezdo iz koga su kao ptići odlepršale jedna po jedna kćerka i sada Neđo i Radinka, kao penzioneri, žive sami. Često ih obiđu kćerke, zetovi i unučad.

Sreću Košaraca donekle je pokvarila Neđina bolest. Od moždanog udara 2000. godine ostao je djelimično paralizovan. Njegov uvijek optimističan duh i šali naklonjen temperamenat, pomogli su mu da se ponovo vrati životu. Sada, sa smjehom priča, svoju Radu voli više nego kad su bili mlađi, ali je prebrojio i udovice u njegovoj ulici Miloša Forcana i kaže da ih ima čak dvadeset i dvije?!

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.

Povezane teme: