Zanimljiv jubilej Tihomira Ujića iz Podgaja kod Rogatice – Sedam decenija polaznik

Tekst i foto: Sreten Mitrović - 06. januara 2017. 058.ba

tihomir-ujic-1

ROGATICA – Sutra, na Božić kao dan Roždenstva Isusa Hrista starina Tihomir Ujić iz sela Podgaj kod Rogatice po 71. put će kao polaznik u ranim jutarnjim časovima prvi će ući u kuću rođaka Rada Ujića i njegovih ukućana uz tradicionalno posipanje žitom uz pozdrav Mir Božiji – Hristos se rodi.

Biti polaznik je čast i privilegija koja se najčešće povjerava dragim, mladim i perspektivnim muškim potomcima iz najbliže rodbine.

Upravo sve te uslove prije evo već 71 godinu ispunjavao je Tihomir Ujić (85) kada ga je nakon smrti oca Gojka prvi put na Božić davne 1946. „imenovao“ za polaznika stric Svetozar, zvani Jovan.

– Čast da budem polaznik, započeo je svoju priču čiča Tihomir, došla mi je nakon što mi je otac Gojko poginuo pred kraj ratne 1945. Već naredne godine kao najstarije od troje djece moga oca, stric, koga su još, neznam radi čega, zvali Jovan, kome je moj otac bio takođe dugogodišnji polaznik, zatražio je od moje majke Mileve da ja pođem očevim putem i budem mu polaznik kao vjesnik dolaska Božića.

– Iako mlad i neiskusan, jer sam imao svega 14 godina, u opančićima i slabo odjeven, prihvatio sam se ove obaveze. U početku stric me je varao i prvi posipao žitom, uglavnom zrnevljem ječma ili zobi. Ali, vremenom i ja sam se izbirikao i sve češće sam ga iznenađivao i prvi posipao žitom. To nadmudrivanje iz godine u godinu prerastalo je u pravo takmičenje ko će koga iznenaditi i prvi posuti žitom. Otišlo se dotle da je stric zbog toga što nije imao sat u kući, a budilo se i ustajalo na treći poj pjetlova oko tri sata noći, svog pijetla uveče unio u kuću da ga obavezno probudi. Na njegovu žalost, pošto je promijenio mjesto spavanja, pjevac tu noć se nije uopšte javio i ja sam došao do stričeve kuće a ukućani su još spavali. Kad sam pokucao na vrata nastala je prava frka. Da nije bio Božić i pečena zaoblica, kako se kod nas zove ispečeno jagnje na ražnju, pjevac bi sigurno završio u bakraču, sa smijehom priča čiča Tihomir.

Ili, dodaje on, pošto je stric imao petoro djece, jedne godine sve ih je angažovao da prate kad ću ja doći. Sva pažnja bila je usmjerena na put kojim bih ja trebao doći. Ja sam se tome nadao pa sam otišao na drugu stranu i došao na sporedna vrata i opet previ posuo žitom strica i njegove.

Moj dolazak u stričevu kuću značio je provođenje i svojevrsnih običaja. Prvo sjednem pred vatru. Do pedesetih godina prošlog vijeka bilo je to na ognjištu, a zatim su došli šporeti. Dok smo bili siromašniji domaćica bi me zagrtala ponjavom, a kasnije dekom ili jorganom. Ja kao polaznik stavljam u vatru preostale badnjake koji se kod nas zovu veseljaci. Obavezno se to radi u rukavicama, jer gole ruke, bez rukavica, slute na golo ljeto.

Mašom na ognjištu, a kasnije mašicama u šporetu udara se po nagorjelim badnjacima uz blagoslov domaćinu i ukućanima u stilu: koliko varnica, toliko u domaćina u kesi parica, u kući dječice, ovaca i druge stoke u toru, zdravlja i veselja u kući itd. Na kraju, polaznik obavezno nekom paricom zakiti ognjište ili šporet.

I tako evo već 70 godina. Stric je otišao na onaj svijet, a tradiciju smo nastavili ja i njegov sin Rade i sada unuk Nemanja.

tihomir-ujic-2

Iako sam već duboko u devetoj deceniji života još se ne predajem. Ako dadne Bog kuću rođaka Rada i njegovih i sutra ću polaziti. Biće to moja 71-va najava ovoj porodici dolazak Hristova Roždenstva, reče čiča Tihomir i podsjeća:

Badnjaci, odnosno veseljaci, nekad su sječeni i dovoženi na volovima, pa je bilo drva i za nekoliko postbožićnih dana. Sa dolaskom šporeta sjeku se i na ramenima donose manji hrastići od koji se odsijeku tri glavnje, a ostalim zakiti kuća do Malog Božića, kada se preostali dio veseljaka spali.

Inače, domaćin kuće u koju dolazi polaznik ima još jednu obavezu. Ona se zove prevođenje polaznika. To se obično radi oko Malog Božića, odnosno Srpske Nove godine. Za taj događaj priprema se večernja trpeza za koju domaćica uz desnu plećku sa zaoblice ispeče poseban kolač kojim daruje polaznika uz neki odjevni predmet. Nekad je to bio kat platna od kojeg se šila košulja, čarape, nazuvice, peškir, a sada bude čak i košulja. Na prevođenje polaznika zove se i šira familija i sve to „zalije“ pićem i obaveznom kuvanom rakijom ili vinom.

– Kod nas, naglašava čiča Tihomir, uz prevođenje polaznika ima i jedna „dobra“ praksa. Domaćin i polaznik obavezno naiskap piju po jednu veću čašu rakije uz ukrštanje ruku. Ta čašica zna i „oboriti“ domaćina ili polaznika, ovisno od toga koliko je koji predhodno popio. Meni se, koloko se sjećam, nije dešavalo da završim pod stolom, ali sam sa dolaskom kući uvijek dobro spavao.

KUM PA POLAZNIK

Pored kuma koji se u svakoj srpskoj i pravoslavnoj porodici posebno cijeni, u porodicama Sarajevsko-romanijskog kraja na drugom mjestu je polaznik. Svojevremeno domaćice kuće uz svaki dolazak kuma i polaznika ljubile su im vrnčanice na opancima, koljeno, rame i tek onda obraz, obavezno tri puta. Taj običaj najvećim dijelom sada je napušten. Sada je ljubljenje samo u obraz.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.

Povezane teme: , ,