Podvig rogatičkog bicikliste amatera Luke Glibo

PEDALISANJEM OD ROGATICE DO PREBILOVACA

ROGATICA – Razdaljina između Rogatice i Prebilovaca kod Čapljine idući preko Foče, Gacka, Berkovića i Stoca je skoro 250 kilometara. Da se pređe autom treba dobrih 3 do 4 sata.

Luka Glibo (42) iz Rogatice, poznati biciklista rekreativac, ovu razdaljinu na biciklu bez ikakve dodatne opreme prešao je u dva dana i 11 sati efektivne vožnje, odnosno pedalisanja kao on kaže.

Ovaj svojevrsni podvig Glibo je poduzeo pred tek minulo Preobraženje Gospodnje. Za put odvojio je dva dana i prvog, uz logističku podršku sestrića Slobodana Miladinovića koji ga je pratio u automobilu, vozio je za bicikliste vrlo tešku i opasnu dionicu od Rogatice preko Foče, Tjentišta, Suhe i Čemerna do Gacka u dužini od 120 kilmetara.

Konačili smo, priča Glibo, u Gacku. Narednog dana nastavio sam vožnju preko Berkovića i Stoca ka Prebilovcima čija dužina je oko 115 kilometara. Opet teška dionica, a u Hercegovini upeklo sunce. Na nekim dijelovima puta topi se asfalt. litre znoja grizu lice. Organizam traži tečnost. Odmora nema, odnosno neću ga da imam. Jer, za mene je ovo bilo pokloničko putovanje, a ono traži asketizam i odricanje.

Ideja, kazuje dalje Glibu, da biciklom pređem razdaljinu od Rogatice do Prebilovaca u mojoj glavi „kuvala se“, čini mi se, od prvog dana kada sam sjeo na cic ovog, ako se može reći, prevoznog sredstva. Jer, moj otac Nikola, profesor istorije, rođen je u Prebilovcima susjednom selu Tasovčići i o stradanju Srba iz doline Neretve u Drugom svjetskom i posljednjem Odbrambeno-oslobodilačkom ratu, puno mi je pričao. Govorio je da se radi se o najvećem srpskom stratištu i stradalištu toga kraja za koji su sinonim Prebilovci. Zato sam, kad već moj otac nije više sa nama, smatrao da je vrijedno pomučiti se i doći do ovog svetog mjesta, i pokloniti se sjenama dva puta ubijanih žrtava samo zato što su bili Srbi, na nekakav drugačiji, teži nego običan, način.

Taj drugi način za mene je bio bicikl. I nisam se pokajao. Istina, sa mene je otišao koji kilogram, ali ne mari. Ispunio sam svoju želju, a znam da je to bila potajna želja i mog pokojnog oca, velikog ljubitelja prirode koga su sugrađani poznavali kao neumornog šetača, koji se rado vraćao u svoje i naše Tasovčiće gdje je prije posljednjeg rata na našem imanju napravio manju kuću. Ona je naravno opljačkana i spaljena u ratu 1992-1995. Otuda i razlog da ja na ovaj i svaki drugi način pokušavam da u mojoj glavi sačuvam od zaborava Tasovčiće, Prebilovce i dolinu Neretve. Što sam stariji sve su mi bliži iako sam rođen i odrastao u Rogatici.

Da pođem na ovo, ja ga nazvah pokloničko putovanje, u neku ruku bio je i test vlastitog organizma da spoznam imam li, prije svega, mentalnu snagu da se izborim sa silnim kilometrima, usponima, nizbrdicama, vjetrom, kišom, suncem, automobilima i kamionima i drugim teškoćama koje bicikliste prate na putevima bez staza za vožnju bicikala. Pobijedila je ljubav prema biciklizmu kojim se aktivnije, ali rekreativno, intenzivnije bavim posljednjih desetak godina u Rogatici i okolini. Ona me i sve više „vukla“ u nove ture, novim predjelima i uživanje u prirodi i čarima slobode.

Sve to pružilo mi je putovanje do Prebilovaca i tatinih, a sada i mojih, Tasovčića u kojim sam obavezno sa pokojnim tatom i mamom provodio zimsko i ljetno ferije. Tu su nastale i moje najveće emocije iz djetinjstva prema tom kraju. Naučio sam plivati na Bregavi ispod Klepačkog mosta, a u Tasovčićima kod trafo-stanice dobio sam prve časove za vožnju bicikla.

Radi istine moram reći da mi je pred samim ciljem snaga bila na izmaku. Kriza je bila na vrhuncu kad sam krenuo od Klepačkog mosta uz onaj zadnji uspon. Na moje zadovoljstvo ugledao sam zvonik crkve u Prebilovcima, koji se pomaljao iza brda. To mi je dalo neku novu snagu i bez teškoća odsprintao sam nadolazeću uzbrdicu. I tako stigoh u sveto mjesto Prebilovce. Poklonih se sjenama stradalih, pomolih Bogu za njihove duše i uz molitvu izrazih saosjećanje sa porodicama ovdje stradalih.