Nevjerovatan životni put šumarskog inženjera Save Kojadinovića iz Rudog: Čita bez naočara i vozi “zastavu” u desetoj deceniji

Glas Srpske - Sreten Mitrović - 02. februara 2021. 058.ba

RUDO – Kad neko zagazi u desetu deceniju života, makar bio najobičniji čovjek iz naroda, njegova biografija mora biti bogata i zanimljiva, a životni put svestranog Save Kojadinovića (93) iz Rudog je mnogo više od toga.

Ljubav prema prirodi, muzici, druženju i svemu onome što obogaćuje duh možda je najzaslužnija što bi ovom diplomiranom šumarskom inženjeru u poznim godinama na energiji mogli da pozavide i mnogo mlađi.

Još bez naočara čita novine i vozi automobil, a zadovoljstvo i osmijeh i dalje krase njegovo lice. I to s debelim razlogom, jer je život obogatio nizom događaja koji ne samo da su imali pozitivan učinak na njega kao osobu nego i sredinu u kojoj je živio i radio.

– Moj početak je u Mokroj Gori davne 1928. godine na granici sada država BiH i Srbije, odnosno opština Višegrad i Užice. Iako sam bio jedanaesto dijete u seljačkoj porodici, u kraljevoj Jugoslaviji završio sam osnovnu školu i uz veliko odricanje cijele porodice i vlastiti napor započeo srednjoškolsko obrazovanje u užičkoj gimnaziji. Sjećam se da sam radi upisa u školu podruku sa ocem kao dječak morao pješke preći gotovo 50 kilometara od naše Mokre Gore do Užica. Otac mi je našao i neki stančić za čiju mjesečnu kiriju je morao prodavati tri ovce. Od toga ga je spasla jedna rođaka koja je živjela na Beloj zemlji, ali sam ja do škole morao pješačiti po osam kilometara i u jednom i drugom pravcu – prisjeća se čika Savo, kako ga odmilja zovu njegovi sugrađani.

Nažalost, gimnaziju nije završio, jer je rat umiješao svoje prste.

– Učenje je prekinuo rat i umjesto knjiga u ruke mi je dospjela puška. Kao skojevac i partizanski borac 1945. stigao sam do Zidanog mosta u Sloveniji pri gonjenju okupatora i njegovih pomagača – kazao je on.

Nakon demobilisanja nastavio je školovanje u Užicu, a zatim u Beogradu.

– Jedno ferije u školi zapala me je smjena na SORA Šamac – Sarajevo. Uz obilje žuljeva na rukama vratio sam se kao udarnik – rekao je Kojadinović.

Zanimljivo je da je studije šumarstva počeo u Beogradu, a zbog verbalnog sukoba sa profesorom dendromentije okončao ga u Sarajevu. Kao mladi šumarski inženjer prvo zaposlenje 1957. godine dobio je u Višegradu, a dvije godine nakon toga po potrebi službe premješten je u Rudo, u kojem je višegradska šumarija imala radnu jedinicu.

– U Rudom sam računao da ću kratko ostati. Ali, pošto mi planiramo, a Bog odlučuje, ja sam to malo mjesto koje graniči sa opštinom Priboj i Čajetina iz Srbije zavolio, a Ruđani mene. Mamile su me, bogami, i Ruđanke i vode Lima, ali i nepregledne goleti Varde, Oble glave, Kaljavog brda, Sjenokosa i drugih brda i ja sam, kao šef šumske uprave posebnu pažnju posvetio njihovom pošumljavanju – prisjetio se Kojadinović.

Od 1959. i njegovog dolaska u Rudo do penzionisanja 1996. godine u njegovoj organizaciji i ličnim učešćem na svakoj akciji zasađeno je više od 11 miliona sadnica, uglavnom crnog bora kome su ruđanska brda i dolovi pradomovina koju su ljudi najčešće nepažnjom skrnavili.

Još dok je bio dijete, Savo je pokazao sklonost ka pjevanju i sviranju. Kako je rastao, raslo je i njegovo interesovanje za pjesmu i svirku na harmonici. Usavršio ih je tokom srednje škole i na fakultetu u Beogradu. Kao već “pečen” muzičar i pjevač, svirku i pjesmu nastavio je u Sarajevu sa poznatim Ismetom Alajbegovićem Šerbom i u društvu Nade Mamule, Zaima Imamovića, Safeta Isovića i drugih tadašnjih zvijezda Radio Sarajeva i jugoslovenske estrade.

Sa reputacijom vrsnog harmonikaša i solidnog pjevača narodnih pjesama u Rudom je bio utemeljivač KUD-a “Mladost” sa kojim je kao član i stručni rukovodilac, kako reče, obišao Evropu uzduž i poprijeko.

Nije Savo samo sadio borove i radio u KUD “Mladost”. Bio je i uspješan predsjednik ruđanskog SUBNOR-a i organizator proslava u znak sjećanja na 22. decembar 1941, poznatiji kao Dan JNA, kada je u Rudom formirana Prva proleterska brigada NOV i POJ, ali i drugih manifestacija.

Posebno poglavlje u njegovom životu je lov. Od trofeja je sačuvao po jednu kožu lisice i kune zlatice. S razlogom, jer je koža kune, sjeća se on, koštala 1.500 ondašnjih dinara, a lisice 800, dok je ovca prodavana za 100 dinara.

U Rudom je Savo i “slobodu izgubio”. Oženio se tadašnjom ruđanskom ljepoticom Hafizom (Lisica). Nažalost, djece nisu imali. Hafiza je umrla prije petnaestak godina, a Savo i dalje živi u Rudom. Stan mu je u zgradi šumarije, odakle i dalje “kontroliše” zbivanja u šumi i oko šume.

– To je moja “profesionalna bolest”, ali i lijek – sa smijehom priča čika Savo koji je i u desetoj deceniji života krepak i čio.

Sa uredno izdatom vozačkom dozvolom rado sjeda za volan svoje “zastave 128” i vrlo često krstari ulicama Rudog u kome će, kad ga, kako reče, pozovu na onaj svijet, i ostati jer je i sebi obezbijedio grobno mjesto na ovdašnjem gradskom groblju.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.