Čajničanka Ivana Mašić-Tupeša jedan od najmlađih logoraša posljednjeg rata čeka stalni posao

12.09.2021.

RADOM OPRAVDALA UKAZANO POVJERENJE

ČAJNIČE – Čudne su ljudske sudbine. Ivana Mašić-Tupeša iz Čajniča nije imala ni punih sedam godina kada je dospjela u logor i u njemu provela više od četiri mjeseca a da nije znala ni šta se i što oko nje dešava i da je jedna od najmlađih logorašica toga vremena.

Sve se desilo 14. februara, na Svetog mučenika Trifuna, ratne 1993. Veliko srpsko selo Ponikve u opštini Čajniče na potpuno suprotnoj strani od Goražda, iznenada, koristeći zaobilaznicu preko teritorije Crne Gore, u ranim jutarnjim časovima, dok je spavalo, napali su do zuba naoružani i mržnjom zadojeni, pripadnici muslimanskih „Zelenih beretki“ iz Goražda.

Seljaci u nebranjenim Ponikvama, pogotovo iz pravca susjedne Crne Gore, još su spavali i u početku nisu ni slutili šta se dešava. Dok su shvatili da su napadnuti, za mnoge je već bilo kasno. Među njima bile su i Ivanine bake po majci Stoja Dačević i ocu Dušanka Mašić, djed Božo Dačević i stric Željko Mašić (14), koji su izginulki na kućnim pragovima. Ona kao dijete bila je teško ranjena i onako krvavu i uplakanu zajedno sa majkom Polkom zarobljena je i kad su dželati pod „zelenim beretkama“ obavili svoj krvavi pir u Ponikvama , vratili su se u Goražde. Sa sobom su potjerali Polku Mašić i njenu sedmogodišnju, ranjenu, kćerku Ivanu, koju je nosila u naramku.

Ivana je rane nekako preboljela. Zajedno sa majkom razmijenjena je i vratile se ali ne u Ponikve gdje im je kuća spaljena, nego kao izbjeglice u Čajniče i sa trajnim invaliditetom koji je nakon okončanja rata procijenjen na 80 posto.

Njena majka Polka prošla je lošije. Od torture u goraždanskom kazametu, kako i u kom obimu još dobro pamti njena kćerka Ivana, ako joj je majka stigla da ispriča, jer je ubrzo umrla u 31 godini života. Iako siroče, Ivani nije smetalo da se kao djevojčica uključi u svakodnevni porodični život. Završila je i osnovnu školu a kao srednjoškolka stekla diplomu kvalifikovanog trgovca računajući da će sa tim zanimanjem ubrzo dobiti posao kako bi sebi obezbijedila bar nešto sredstava za život i koliko-toliko pomogla porodicu iz koje niko nije imao stalniji posao. Sve se svodilo na povremenim nadnicama u oblasti poljoprivrede.

Na njenu žalost, na posao je čekala mnogo dugo. Čak 17 godina. Možda bi ga i još čekala da slučajno za njenu sudbinu nisu čuli ministri u Vladi Republike Srpske Alen Šeranić i Zora Vidović. Njihovom zaslugom Ivana je početkom ove godine dobila posao u poslovnici Poreske uprave u Čajniču. Radilo se, reče ona, o ugovoru o djelu koji je ovih dana ponovo produžen.

Nemam riječi da iskažem koliko sam srećana i zadovoljna što mi je produžen rad pa i po osnovu ugovora o djelu na određeno vrijeme. Zahvalna sam svima koji su tome doprinijeli, posebno ministrici Vidović, koja je kao žena shvatila moju situaciju i omogućila mi rad. Ja ću se truditi, kao što sam i dosada radila, da opravdam ukazano povjerenje u nadi da ću jednog dana za svagda steći status stalnog radnika na moju i radost moje troje djece jer sam se u međuvremenu udala i imam porodicu u kojoj je uz muža, koji je na našu sreću ove godine dobio posao vozača u ŠG „Vučevica u Čajniču, i svekar Gojko, invalid sa amputiranom nogom, dijabetisom i dosta drugih pratećih oboljnja, kazuje Ivana.

Za zadnje produženje ugovora o radu Ivani dijelom je doprinijelo i mišljenje Danke Burović, šefice polovnice Poreske uprave u Čajniču koja reče da se divi Ivaninom radnom elanu i optimizmu kojim bodri sebe ali i utiče na okolinu. Divno ju je imati u blizini bez obzira što su posljedice ranjavanja sa osjetnom invalidnošću i gubitka majke, još u dječijem dobu, umnogome umanjile radost njenog života. Nadoknadili su joj to suprug Vladimir i troje djece – dvije kćerke i sin, koji više nisu mala djeca nego povelike djevojčice i dječak.