Kako se baštini istorija mjesta Rudo – Značajni događaji bez obilježavanja

Tekst: Sreten Mitrović, Foto: Rato Milović - 02. decembra 2021. 058.ba

RUDO – Dva značajna događaja iz prošlosti obilježili su mjesto Rudo sada sjedišta opštinskog centra na tromeđi BiH, Srbije i Crne Gore, odnosno opština Čajniče, Priboj i Pljevlja.

Prvi je povodanj Lima koji se desio 28. i 29. oktobra po starom, odnosno 11. i 12. novembra po novom kalendaru, davne 1896. godine. Tada je, zabilježili su hroničari, varošicu Rudo bila na lijevoj obali Lima sa nešto više od stotinjak kuća, čak 40 mehana, četriri hana, tri džamije zbog kojih se u Rudo išlo i „na ćabu“ i jednu crkvu potopio Lim i potpuno uništio. Zbog toga je tadašnja vlada Austrije odlučila da ne napušta već afirmisanu varošicu, koja je bila „jača“ od susjednog Višegrada, sa skoro 350 godina bitisanja i počela podizati novo Rudo, ali ne na lijevoj nego na desnoj obali ćudljivog Lima na obroncima brda Rosulje do koga voda Lima nikad nije došla i uz pretpostavku da neće ni doći.

Drugi značajniji događaj po kome je Rudo poznato desio se 22. decembra ratne 1941, kada je na trgu usred ovog malog mjesta formirana Prva proleterska narodno-oslobodiulačka udarna brigada narodno-oslobodilačkog pokreta (NOP) Jugoslavije.

I dok se ovaj drugi događaj, pogotovo do posljednjeg rata, obilježavao svake godine kao Dan JNA, a poslije rata samo simbolično, dotle prvi događaj nije nikad obilježavan, priča hroničar ovog mjesta Ratomir-Rato Milović.

Nije, kazuje on, a bilo je više prigodnih prilika. Na primjer, 100-godišnjica bila je 1996, a 125-godišnjica ove 2021. Možda na to nije trebalo podsjećati starije generacije, ali mladim naraštajima bi to makar povremeno trbalo usađivati u sjećanje. Jer, nije suviše znati da je staro Rudo gradio i izgradio predavne 1555. turski vezir Kara Mustafa-paša Sokolović, stričević velikog Mehmed-paše Sokolovića, koji su rođeni u ruđanskom selu Sokolovići i uz danak u krvi, kao janjičari odvedeni i vaspitavani u Turskoj i kao vrijedni i prije svega hrabri ratnici dogurali do sultanovih naklona i visokih vezirskih položaja.

Rudo je varošica, napisao Ćamil Sijarić u eseju „Grad i kraj od nezaborava“, koju je „kao i ostale istočnjačke gradove krasilo istočnjačko šarenilo i život koji kasabama i čaršijama daju trgovci i znatlije poput aščija, gajtandžija, čizmedžija i bojadžija, fenjerdžija, kujundžija i terzija, ali su ga, na nesreću, pratile i tri kobi: kuga, vatra i voda, koja ga je najzad i potpuno uništila povodnjem pred kraj 1896. Naišao je kakav do tada a i poslije do današnjih dana nikad više nije zabilježen. Voda je došla noću tako brzo i silovito da su ljudi jedva žive glave iznijeli.

Taj događaj ne bi se smio zaboraviti. Novo Rudo moglo bi ga i, po mišljenju Milovića, trebalo obiljžavati na razne načine. Može se to raditi preko Centra za kulturu i sport, nevladine i druge organizacije kroz prigodne akademije i predavanja na javnim tribinama i školama, posebno osnovnoj, trke pješaka i biciklista i druga sportska takmičenja iz novog u staro Rudo na koje u novom Rudom od prije nekoliko godina podsjeća jedna mala, slijepa, uličica sa nekoliko oronulih kuća izgrađenih pred kraj devedesetrih devetnaestog vijeka, a o njihovoj dobi i graditeljima na njima nema naznaka.

Na lokaciji Starog Rudog nema više stabilnih objekata. Tu se sada vrtovi i livade Novoruđana u koje se dolaze novim mostom preko Lima. Stari koji je Lim premošćavao skoro 350 godina odnijela je voda zajedno sa naseljem u koje su, kako još bilježi Ćamil Sijarić, „pribjegavali razni krivci iz raznih krajeva – bjegunci, osuđeni ci, prognanici da bi ovdje uživali azil, a što je značilo: onaj ko bi u Rudo unio glavu, taj nikom ni za šta nije odgovarao, a takvih, koji su bježali od suda i kazne za turskog vakta nije bilo malo. O građanima starog grada Rudo ostala je i ovakva priča: noću su se, kad se sav svijet izuvao, obuvali i išli „u zijan“, a danju se, kad se sav svijet obuva, izuvali i išli na spavanje – poslije „zijana“, to jest noćne krađe i pohare“.

Naravno, ovo je bilo u starom Rudom. U novom Rudom su novi ljudi i nove navike, kazuje Milović, koji je porijeklom iz sela Zaborak u Rudom susjednom Čajniču. Njegov otac Mirko u svoje vrijeme bio je milicioner u onom sistemu i sa suprugom Vinkom na službi u Mostaru dobio je sina Ratomira-Ratu, a onda premještaji u Foču i Rudo 1953. gdje je i ostao do kraja života. Vredmenom, sin Rato, preselio se na rad u Goražde odakle je ponovo došao u Rudo nakon egzodusa Srba na početku posljednjeg rata. Istorija Rudog ga je posebno zanimala i zato je postao hroničar ovog mjesta na obalama Lima između planine Varda na sjeveru i Tmora na jugu.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.