Radoje Kojić, jedan od veterana dobrovoljnih davalaca krvi u Rogatici

KRV ZA NEPOZNATOG NAJVEĆI HUMANITARNI GEST

ROGATICA – Među najvećim humanitarnim gestovima uvijek je bilo dati krv za poznatog a posebno za nepoznatog. Radoje Kojić, zvani Dule (70) iz Rogatice na dobrovoljnoj osnovi kroz redovne akcije Crvenog krsta, a ne rijetko, ako je trebalo, na poziv prijatelja ili poznanika, i vanredno, darivao je preko 100 boca tečnosti koja život znči.

Sve je, počinje priču Radoje ili ti Dule po kome ga mnogi i poznaju, 1973. godine kada sam kao vojnik u Jaša Tomiću na tadašnjoj jugoslovdensko rumunskoj granici prvi put darivao krv. Iako sam bio mlad i zdrav, bilo je malo strepnje pa i doza straha, Sve je ubrzo nestalo i ja zadovoljno obavih ovaj prvi humanitarni korak. Ponovio sam to još jednom za vrijeme boravka u vojsci i nastavio odmah po odsluđenju vojske i zapošljavaja na poslovima vozača u Gradskom saobraćajnom preduzeću u Sarajevu radeći kao vozač tramvaja, oko tri godine, i kasnije kao visokokvalifikovani vozač autobusa skoro 20 godina. Ni jedna akcija darivanja krvi organizovana u našem preduzeću i van njega, ako je traženo, nije prošla bez mene. I tako iz godine u godinu do 2019., kada su mi ljekari, zbog godina života, ovdje u Rogatici, zabranili da dalje dajem krv. Prema mojoj evidenciji, koja možda i nije najbolja, jer bi mogla da bude i dolje i gore, dao sam je oko 120 puta. Nažalost, moja predratna knjižica davaoca krvi ostala je u stanu u Sarajevo koga sam, da bi izvukao živu glavu, praznih ruku, morao napustiti sa izbijanjem posljednjeg rata.

Po dolasku u Rogaticu priključio sam se vojsci Republike Srpske i, kao već stari davalac, nastavio sa darivanjem krvi. U znak zahvalnosti dobio sam Plaketu Crvenog krsta za 75 i 100 darivanja, a tu je i zahvalnica koju sam dobio kao dobrovoljni davalac koji i sada pod „zabranom“, ako zatreba, na moju odgovornost, daću krv mlađoj osobi, majci sitne djece ili ako treba nekom iz porodica poginulih boraca među kojim sam mogao biti i ja, jer sam na moju sreću lakše ranjen od artiljerijske granate 7. decembra 1992. godine i posjedujem legitimaciju RVI-a, priča Kojić koji još svježe djeluje i ne rijetko krene prema svojim rodnim Hadrovićim na jugozapadnim obroncima Sjmeća i granici opštine Višegrad, kome pripadaju, i Rogatica, u kojoj se skrasio, ali još uvijek neriješenog stambenog pitanja, nakon izbjeglištva iz Sarajeva.

Ono što mi sada, nakon toliko godina i darivanih litara krvi, pomalo smeta je činjenica da smo mi stari davoci pomalo zaboravljeni. To je nepravda i loša poruka mlađim generacijama koje bi eventualno pošli našim stopama u darivanju krvi. Ja njima ipak poručujem – darujte krv i zbog vašeg zdravlja i činjenice da nema humanijeg gesta u miru od darivanja krvi radi spasa nečijeg života. Ja sam, primjera radi, srećan i zadovoljan kad me sretne Zorka Racković iz sela Obadi kod Borika i zovne me bratom jer sam joj dao krv kad je bilo život ili smrt. Pobijedili smo smrt, sa rekli su doktori, mojh 300 ili 400 grama krvi i ona je i danas živa, a meni hvala Bogu ništa ne fali. Ponosno „gazim“ moju 70-tu.