Radoslav Janković, jedan od najuspješnijih pčelara u Rogatici

GODINA PROSJEČNA – MEDA I ZA PRODAJU

ROGATICA – Ovih rano julskih dana Radoslav Janković, jedan među malim brojem rogatičkih „jačih“ pčelara, kome je to posaljednjih petnaestak godna i osnovno zanimanje od koga stiče najveći dio sredstva za svoju i egzistenciju najvdećeg dijela porodice, ima pine ruke posla. Radi najslađi – vrcanje meda.

Nije ovo što sada radim samo najslađi, nego i jedan od najznačajnijih i najvažnijih poslova u pčelarstvu. Jer, ako se sada negdje pogriješi, može to da ima dalekosežne posljedice. Tu smo, što se kaže, oči u oči ja i moje pčele. Moramo naći zajedničku da bi bili obostrano zadovočljni. To, posebno od mene, traži puno znanja, iskustva i što manje gramzimljivosti.

Slučajno do upješnopg pčelara

Inače, među pčelare Janković je ušao bez nekog porodičnog i posebno ličnom iskustva sa 24 godine života, 2000-te godine. Tada sam, slučajno, kupio jednu košnicu pčela od poznatog pčelara sa Romanije Čede Đerića. Bio je to za mene neki bezvezni pokušaj iz koga je, ispostavilo se kasnije, došlo do toga da se i ja upisah, navodno, u neki spisak uspješnijih pčlara u našoj opštini.

Rad oko tog jednog društva, a evo ispostavilo se i mog daljeg životnog opredjeljenja, odveo me je u svijet nepoznatog, ali za mene interesantnog polja života i nimalo se ne kajem. Učim i radim ne samo najslađi, nego i najljepše mogući posao i ja sam srećan čovjek.

Došao sam do pčelinjaka sa oko 70 ne običnih, nego veoma jakih medobranskih društava u kojim, spajanjem, ima i do tri-četiri obična, i ove godine, koja se ubraja u prosječne za nas pčelare, imaću oko hiljadu kilogarama (jednu tonu) meda. Da je više, bilo bi bolje, ali i ovo je posebno upoređujući sa nekim prošlim godinma, dobro, kazuje ovaj vrijedni 47-godišnjak, koji dan i noć radi o i za pčele.

Pčelarenje na obroncima Devetaka

Otuda i ralog da sam ja, kazuje Janković, ne samo ove, nego i doosta drugih posljednji godina, svoj pčelarnik „razbijao“ na više manjih dijelova. Jedan dio mi je ovdje u mom rodnom Kovanju na domak Rogatice, a s drugih dva dijela pčelarim na planini, na obroncima Devetaka, u rejonu sela Džimrije, odakle, obzirom na zdrav okoliš, dobijam najzdraviji livadski i planinski med.

A ja, ovih dana u stalnoj sam sa „svađi“ sa mojim pčelama. Uzimam im dio njihovog truda, odnosno naplaćujem svoj trud koga sam druženjem sa njiuma i oko njih tokom godine izgubio. Prijatelji smo mi. Neću ih ostaviti na milost i nemilost. Ako zatreba – tu sam da pripomognem i vratim im što sam uzeo kroz različite načine od zamjene starih novim maticama do prihranjimanja i stalne borbe protiv brojnih napasnika i bolesti od kojih pčele nisu imune.

Što se tiče pčelarske sezone, ona je u punom jeku. Rade pčele, radim ja. Vrcam med i zadovočljan sam. Idem od jednog do drugog društva. Uzmem ram dva za sebe, ali i obavezno ostavim i za njih. U mom slučaju, a nadam se i kod većine drugih pravih pčelara, to je „industrija“. Ram ostavim, ram uzmem i on odmah ide u obradu u tri savremene mašine od nerđajućeg čelika čija cijena je, u kompletru, oko 7000 maraka. Prvo je mašina za odčepljavanje saća, zatim kade za otklapanje i na kraju centrifuga kada počinje da „teče“ med., a ima ga, hvala Bogu i pčelicama, otprilike od oko 10 do 15 kilograma po društvu.

Kćerka Teodora tatin nasljednik

Inače, Radoslav je po zanimanju, kako reče, k,o drug Tito, mašinbvravar. Jedno vrijeme radio je i kao profesionani vojnik u Oružanim snagama BiH, a sada je profesionani pčelar. To njegovo novo zanimanje po svemu sudeći imaće i nasjednkika u svom, trećem po redu, djetetu, kćerki Teodori koja iako ima tek 7 godina, već uveiko pomaže tati u svakodnevnom posu uz znatan broj uboda pčela.

Pa dobro, ništa opasno, kazuje ova buduća pčelarka, učenica drugog razreda osnovne škole.