Posljednji pozdrav Draganu Kovačeviću – Čovjeku koji je koračao dušom

Danas, dok tišina pritiska ulice našeg Čajniča, opraštamo se od čovjeka koji nas je naučio najvažnijoj lekciji: da se kroz život ne ide samo koracima, već čistom dušom i nesalomivom voljom. Naš Dragan Kovačević nije bio samo prijatelj i brat; on je bio oličenje pobjede života nad sudbinom, dokaz da istinska snaga ne leži u onome što nam je dato, već u onome što nosimo u sebi.

Dragan je bio nesalomiv. Dok bi se mnogi povukli pred izazovima koje je on nosio, on je svaku prepreku pretvorio u svoju pobjedu. Za njega nisu postojale granice, samo novi horizonti koje je osvajao svojom upornošću. Njegova ljudskost bila je most koji je spajao sve nas – zračio je toplinom koja je brisala svaku razliku i svaku tugu. Bio je uspravniji od mnogih, gledajući svijet pravo u oči, s onim rijetkim dostojanstvom koje se ne uči, nego se s njim rađa.

Zato su ga u Čajniču voljeli svi, bez izuzetka. Od onog najmanjeg djeteta koje mu je trčalo u susret, prepoznajući u njemu samo iskreni osmijeh i dobrotu, do onih najstarijih koji su u Draganu vidjeli simbol čestitosti i ljudske pobjede. Bio je drug koji razumije bez riječi, brat koji ti ulije snagu kad tvoja ponestane i čovjek čija je sama pojava bila dokaz da je srce jedini pravi putokaz.

U tom svom nesalomivom hodu kroz život, Dragan je krunisao svoju borbu novinarstvom. Posvetio se toj profesiji cijelim bićem, završivši fakultet i dokazavši da za britak um i lavlje srce ne postoje nepremostive prepreke. Njegovo novinarstvo nije bilo samo posao – bio je to njegov glas koji se čuo dalje od bilo čijeg koraka.

Kroz svoje tekstove i reportaže, Dragan je bio hroničar naših života, borac za istinu koji je svaku riječ mjerio poštenjem. Novinarstvo mu je bilo prozor u svijet, ali i način da on tom svijetu pokaže kolika je njegova unutrašnja sloboda. Otišao je naš Dragan, ali ne poražen. Odlazi kao pobjednik koji je pokazao da se vrhovi ne osvajaju samo stopalima, već dobrotom, radom i nesalomivim duhom.

Dragane, brate naš, sad odmori svoje plemenito srce. Putuj tamo gdje putevi nemaju prepreka i gdje tvoja duša može slobodno da leti, onako kako je letjela i ovdje među nama. Čajniče će te pamtiti dok god teku njegove vode, ponosno što je imalo takvog sina.

Kada se napiše posljednja riječ, onda nastaje tišina i nevjerica, bol i praznina.

Kada se napiše posljednja riječ, onda se sjetimo svih onih koje su joj prethodile i koje su nečiji život učinile vječnim.
Danas se sjećamo svih tvojih riječi, koje su te učinile velikim čovjekom i koje ce te otrgnuti od zaborava.

Ispisuj sada redove u rajskim vrtovima, tamo gdje se istina i pravda itekako čuju…

Hristos vaskrse, dragi naš prijatelju!

Neka ti je vječna slava i hvala, ljudino naša.