Intervju sa direktorom izdavačke kuće „Dabar“

DOBRUNSKA RIJEKA – ARHIMANDRIT JOVAN GARDOVIĆ

PORUKA DABRA: Ne žurite, samo polako! Nemojte biti zavidni, volite ljude.

O počecima časopisa „Dabar“, strukturi časopisa, njegovom postojanju i uređivačkoj politici razgovarali smo sa tehničkim direktorom, ocom Jovanom Gardovićem u manastiru svetog Nikole, nedaleko od Višegrada.

Jovana: Dobro došli u krug mladih ljudi, čast nam je govoriti sa Vama o časti, poštenju, časopisu Dabar, i čuti dobar savjet u ovim teškim vremenima. Govorićemo o uređivačkoj politici časopisa „Dabar“, njegovom postojanju i nastanku!

Arhimandrit Jovan: Hvala Vam što ste i Vi u prilici da prezentujete naš list i naš prostor ovdje gdje se mi bavimo izdavačkom djelatnošću i misionarskom, izdavaštvo je usko vezano sa misionarstvo jer list i časopis i sva publikacija i periodika Srpske Pravoslavne crkve ma gdje da se nalazi, koje eparhije i na kom prostoru ona je dobro došla za našeg svakog čovjeka, čitaoca, vjernika, da u svojim vremenima, možda i nekom opterećenju i razočarenju nađe neku utjehu, da dobije odgovor na neko svoje životno pitanje. Vama hvala što pokušavate da nam pomognete, jer kad jedan čovjek krene u svijet, on ponese od sebe ono što je doživio, onu priču kako je u njegovom mjestu, pa tako i Vi radite vjerovatno po pitanju časopisa Dabar.

Jovana: Kad je nastao časopis, koliki je tiraž i koliko dugo on traje na našim prostorima?

Arhimandrit Jovan: Časopis je izlazio u prekidima. Prvi put se pojavljuje negdje osamdesetih godina u Sarajevu kao parohijski list, da bi se sa pojavom rata ugasio i kasnije se aktivirao 1996.godine nakon što je došao mitropolit Nikolaj na čelo mitropolije dabrobosanske i osnovao monaštvo, monaški život gdje u svakoj prilici nije izvoljivo da komuniciramo sa centralom, iako je puno tih veza, ali naš vjernik nije mogao da zna uvijek informaciju šta se dešava u Crkvi i kako da se pouči da ne bi neki drugi ljudi kao što su sektaši, odveli naše vjernike na drugu stranu, tako da smo došli na ideju, da pokrenemo prvo „Bilten manastira Dobrun“, a kasnije to prerasta u eparhijski list „Dabar“, koji samim tim ima za cilj i danas, da ljudima približi ono što je njima nejasno.

Jovana: Koje rubrike u časopisu su najzastupljenije?

Arhimandrit Jovan: Ono što se najčešće proteže kroz sam časopis je uglavnom ono što je aktuelno, koja tema je najaktuelnija, čime su ljudi opterećeni, da list pokuša dati odgovor na ta pitanja, da ne bi tražili na nekim drugim mjestima i da ne bi došlo do neugodnih situacija da naš vjernik ne zna zašto se pričešćuje, zašto posti. Sve ono što prati duhovni život jednog pojedinca, naroda, „Dabar“ pokušava da svoje vjernike, svoje čitaoce zadovolji određenim informacijama koje su aktuelne.

Jovana: Da li postoje ustaljene rubrike u časopisu koje se ponavljaju?

Arhimandrit Jovan: Tematski svaki broj je određen temom i uglavnom se zasniva na toj temi koja je aktuelna. Uglavnom poznati naši pjesnici, pisci, zatim novinari pišu o tim temama. Najčešće ubacimo jednu priču rusku koja ima svoju poruku, neku radnju kako se nekada živjelo, kako se danas živi uz poruke, da se čovjek mora boriti za svoja prava, mora biti strpljen da bi bio spašen, jer najlakše je pobjeći od odgovornosti i tereta, bremena koje nosi život, ali ako se čovjek suoči sa problemom, ponese ga na svojim plećima, Bog će mu sigurno pomoći. Potrebno je negativne stvari eliminisati i ići za Hristom, a tu će naći odgovor i rešenje svih problema. Iz svih situacija se može izaći, čovjek treba biti optimista i treba znati zašto se živi. Naš časopis je pun ovakvih i sličnih savjeta. Treba znati zašto se živi, jer živjeći dobijamo poruke neba. Kad to čovjek posloži u svojoj duši, on je srećan, ima mir u svojoj duši i mir oko sebe. Voli svaku travku, riječicu, svaku životinju, svakog čovjeka i zvijezdu na nebu koju ne vidi, koja se tek nazire. E, takav čovjek koji tragajući spozna i nađe odgovor na svoje životno pitanje zašto ja živim?, onda je otkrio najvažnije pitanje, kako da bude mir i da budem srećan?! Mir se nalazi u duši, jako je puno poruka, na koje nema odgovor, ali kad se počne čitati, odgovori dođu sami. Kao što se njiva priprema za sjetvu, tako čovjek mora svoju dušu pripremiti unaprijed i dobiti jedan mali preobražaj, a pri tom eliminisati ono što je grešno, jer sve ima svoje vrijeme. Mlad čovjek mnogo žuri, da proba sve. Ali treba, polako, korak po korak. Ako bude mnogo žurio, onda će doživjeti poraza , rana, povreda, a ožiljci ostaju i teško se liječe. Zato poruka, da polako koračaju, da nekoga ne povrede i nagaze. Sve će imati svije vrijeme i sve će život dobiti što treba. Ne treba raniti, jer ako rani, svi trpe, a posebno njegovi najbliži. On postaje nesposoban da živi. Ima mnogo takvih ljudi koji su zaboravili, na vaspitanje i odgoj djece. Upravo zato, Dabar pokušava da pomogne i da odgovor na neka životna pitanja koja bi svi trebali znati. Upravo, ovo što sam ispričao to je neka koncepcija, čime se bavi Dabar. Nije bruka pitati, kako se moli Bogu i šta se radi u Crkvi? Zato ne žurite, samo polako! Nemojte biti zavidni, volite ljude. Treba da budemo ljudi, onakvi kakve je Bog stvorio, a ne zvjeri. Čovjek je stvoren po obličju Božijem, tako treba da se postavi i ponaša. Da budemo braća po Bogu, svi smo jedno po Bogu. Ono što ne želite da vama čine drugi, nemojte ni vi činiti drugima. E, to je zapravo neka koncepcija Dabra. Nikad se ne bavimo novim pojavama, političkim nemirima, nastojimo uglavnom da se uz list ljudi opuste, da shvatimo da smo svi ljudi grešni, da je samo Bog bez grijeha, svi smo mi prolazni i grešni. Dok je god čovjek živ treba da radi na sebi.

Jovana: Hvala na ovako divnim porukama i savjetima.. Prije nego završimo našu priču, recite nam da li je časopis „Dabar“ namjenjen široj čitalačkoj publici?

Arhimandrit Jovan: Dabar je počeo jako skromno u okviru parohijskog prostora, a danas skoro na sve kontinetne šaljemo poštom našim prijateljima novi broj časopisa. Kada izađe novi broj, to je za mene jedan vid preobražaja, jedan doživljaj radostan, kao što je rođendan, slava. Čitaoci koji ne žive na našim prostorima, mogu bar mislima da se prebace na naš prostor odakle potiču, da vide šta se tu dešava, da se vrate u svoju prošlost, da dožive lijepe uspomene i ožive ih. Ono što je najljepše je ono što smo ponijeli iz svog djetinjstva, a to je naš kućni prag, kroz redove se slikovito prikažu svoj um i svoja duša u porukama, pričama i cijelom tekstu. Dabar je rasprostranjen na svim kontinentima, pa čak i na Islandu. I Kanada i Švedska, kao i Velika Britanija, gdje su naši studenti i tamo stiže naš list.

Jovana: Poruka za kraj je glasila…

Arhimandrit Jovan: Želim da u vaše duše mlade koje tek sazrijevaju uđe dobrota i sreća, otvorite duše Hristu, jer kad čovjek ostane sam onda ne može u nebo da pogleda, a to se često dešava. Zato vi kao mladi ljudi, pokušajte da uspostavite kontakt sa Bogom, pa Bože pomozi. Moramo pripremiti teren za Boga, pa da vam on da snage da stasate u prave ljude. Sutra ćete i vi biti očevi i majke, pa da vidite kako je biti odgovoran za svoje dijete. Pokušajte da se iškolujete životno uz ovo redovno školovanje, dok imate snage kao mladi ljudi. Pripremite sebe za buduće obaveze koje dolaze. Želim vam svima vama uspjeha da vam Bog da snage da svoje nauke privedete kraju, a i život da preobrazite da bude nalik pravom hrišćaninu.