Sjećanje na 6000 žrtava u Starom Brodu

20.09.2014.

Sjecanje na Stari Brod

OTRGNUTO OD ZABORAVA

ROGATICA – U Starom Brodu, malom selu udaljenom dvadesetak kilometara nizvodno Drinom od Višegrada, na lijevoj obali kaljona zelene rijeke, danas, 20. septembra, obaviće se osvećenje Spomen-kapele, kao dijela Spomen-obilježja izgrađenog u znak sjećanja na preko 6000 ubijenih Srba u proljeće 1942. od strane ustaša zloglasne „Crne legije“ Jure Francetića.

Osvećenje će se obaviti nakon Svete arhijerejske liturgije koja počinje u 9 časova. Ovom svečanom duhovnom činu predhodila je u Rogatici, kojoj teritorijalno pripada selo Stari Brod, prošlog četvrtka, i sinoć u Višegradu, promocija 45 minutnog dokumentarca „Spokoj kraja“ , čiji je autor Milan Nikodijević iz Vrnjačke Banje, koji govori o ustaškom zločinu nad nedužnim, starim i iznemoglim, ženama i djeci, u aprilu 1942. u Starom Brodu.

Sjecanje na Stari Brod

Istovremeno je promovisana i nova, dopunjena knjiga Izdavačke kuće „Dabar“ Mitropolije Dabrobosanske sa naslovom „Stari Brod – zaboravljeni zločin“ koju je priredio Aleksandar Savić, a uredili jerej Dragan Vukotić i novinar Slavko Heleta.

I u Rogatici i u Višegradu besjedu o zločinu u Starom Brodu i susjednim Miloševićima, filmu i knjizi održao je član Organizacionog odbora za izgradnju Spomen-obilježja Hadži Branko Nikitović, naglasivši da se o ovom zločinu ćutalo punih 66 godina s ciljem da se zaboravi.

– Umrijeti nije ništa, ali biti zaboravljen – to je najsvirepija odmazda smrti nad životom rekao je veliki pjesnik Jovan Dučić, a Mihajlo Lalić opominje da je zaborav teži od smrti, podsjetio je hadži Branko.

Da se potpuno ne bi zaboravio zločin u Starom Brodu, jedan od najvećih u ovom dijelu Istočne Bosne, 2008. uz blagoslov mitropolita Dabrobosanskog Nikolaja pokrenuta je inicijativa za izradnju spomen-obilježja. U početku se pošlo od bijelog krsta, da bi vremenom dodavani novi sadržaji.

– U ruke su, tek ostavljeno oružje, kazuje Nikitović, podrunjci iz Višegrada i gorštaci sa Romanije i Devetaka, uzeli krampe i lopate i počeli kopanje temelja Pravoslavnog krsta na ovom stradalničkom mjestu.

– Pršti kamen od težačkih ruku a ispod njega bjelasaju kosti mučenika. Ne smiješ ni udariti pijukom koliko bi mogao, bojeći se, povrijedićeš ruku, grudi paćeniku – novomučeniku srpskom. Kad zamahneš ruka drhti, srce jače zalupa, a kamen kao da progovori. „Polako, stani jučane, ovo je srce dječoje oplakano majčinom suzuom“. Vadi se bijeli kamen iz zemlje i polako stavlja u temelje krsta i kapele. I tako kamen po kamen, busen po busen izrasta krst na vodi i kapela na brdu, umivena ikonama i imenima stradalnika, darodavalaca i blagočestivih dobrotovora, reče još hadži Branko Nikitović.

Sjecanje na Stari Brod

Paralelno je promovisana i nova knjiga „Stari Brod–zaboravljeni zločin“. O njoj, jedan od urednika, Slavko Heleta, reče:

– Radi se o svojevrsnoj spomenici na 6000 zvjerski ubienih Srba u kanjonu Drine s proljeća 1942. To je priča o zločinu koji je decenijama skrivan od javnosti iako je duboko tinjala u sjećanjima preživjelih i potomaka žrtava ovog genocida nad srpskom nejači.

Ovom prilikom Heleta je podsjetio na besjedu mitropolita Nikolaja koju je održao 20. jula 2008. uz osvećenje spomenika podignutog žrtvama u Starom Brodu.

– Stari Brod i Miloševići „pridružuju se Jasenovcu, Donjoj Gradini, Garavici kod Bihaća, Šušnjaru kod Sanskog Mosta, Gospiću, Jadovnu u Lici, Kragujevcu, Kraljevu, Livnu, ostrvu Pag, Kosovu i Metohiji i mnogim drugim stratištima i mučilištima srpskog naroda“.

Sjecanje na Stari Brod

Umjesto priče o knjizi koju je priredio, Aleksandar Savić je pročitao posljednju propovjed Fridriha Grizendorfa, njemačkog sveštenika koji je umro 1958. u kojoj se kaže:

– Naša je zemlja izgubila rat. Englezi, Amarikanci i Rusi su ga dobili. Možda su imali bolju opremu, veće vojske, bolje vođstvo. Realno gledano, bila je to očigledno materijalna pobjeda. Oni su tu pobjedu odnijeli. Međutim, ovdje među nama postoji jedan narod koji je izvojevao mnogo ljepšu pobjedu, pobjedu duše, pobjedu srca i poštenja, pobjedu mira i hrišćanske ljubavi.

To su Srbi. Poznavali smo ih i ranije neke malo, a neke nimalo. Ipak smo bili svjesni toga što smo učinili u njihovoj otadžbini. Ubijeli smo stotine Srba koji su branili svoju otadžbinu za jednog našeg vojnika koji je predstavljao okupatora – ugnjetača.

I ne samo to. Blagonaklono smo gledali dok su drugi pucali na Srbe sa svih strana: Hrvati (ustaše), Italijani, Albanci, Bugari, Mađari. Ipak smo znali da se među nama u našim logorima za ratne zarobljenike nalazi 5000 srpskih oficira, koji su nekada bili društvena elita, a koji sada liče na žive kosture. Iskreno se plašimo osvete tih srpskih mučenika.

Sjecanje na Stari Brod

Međutim, šta se dogodilo? Kad su te bodljikave žice sklonjene i kad se tih 5000 živih srpskih kostura našlo na slobodi, među nama, ti kosturi su ljubili našu djecu i davali im bombone. Tek sada možemo da shvatimo zašto je naš veliki pjesnik Gete učio srpski jezik, a slavni Bizmark je na samrtnoj postelji posljednju riječ izrekao „Srbija“. Zato sam i ja posljednju propovjed posvetio Svetosavskim Srbima“.

Umjesto neke svoje poruke, Aco Savić, svoj nastup povodom promocije filma „Spokoj kraja“ i dopunjene knjige „Stari Brod – zaboravljeni zločin“, sa nepotpunim spiskom postradalih u Starom Brodu i Miloševićima od 5522, koje je prikupio književnik i istoričar Momir Krsmanović, i rezimeom na ruskom, njemačkom i engleskom jeziku, završio, kako reče, „s kim bih drugim nego sa velikim Andrićem koji je prilog propovjedi Fridriha Grizendorfa dodao: „Ko ljudima sve vjeruje prolazi rđavo, ko ništa ne vjeruje, još gore“.