ZAVIČAJNI ESEJI PRED ČITAOCIMA
ROGATICA – Božidar Stanar, književni stvaralac iz Rogatice ne posustaje ni u 81. godini. Od 1996. i prve njegove knjige – zbirke pjesama „U sretanje života“ do ovih dana objavio je 12 zbirki pjesama i 11 drugih knjiga među kojima je 5 romana po jedna knjiga šaljive proze, pripovjetki i aforizama.
Posljednja Božidarova knjiga u 20-toj godini njegovog književnog stvaralaštva sa 19 eseja, pod naslovom „Mrs vodu pije“, nakon promocije na nedavno održenom Beogradskom sajmu knjiga promovisana je i u Rogatici, prošlog petka uveče u ovdašnjoj Narodnoj biblioteci. Promoteri su bili direktorka Biblioteke Anđelka Đerić, izdavač knjige Zoran Nedeljković iz „Žiravca“ u Požegi i recenzent Slobodan Ristović.
U veoma nadahnutoj besjedi Anđelka Đerić uz ostalo rekla je da je Božidar Stanar najveći zavičajni literarni stvaralac. Fond Biblioteke obogatio je sa 23 književna djela u kojim je najviše opisivao svoje rodno Čajniče i njegovu okolinu, Rogaticu iz koje je odlazio i dolazio četiri puta, predjedovske Đedovce, Romaniju. Nema grma i kamena do koga Božidar nije doveo svoga čitaoca.
Sve knjige Božidara Stanara izašle su u izdanju Književnog preduzeća „Žiravac“ iz Požege u Srbiji. Tome je najviše doprinio Zoran Nedeljković koji uz to što je vlasnik ove izdavačke kuće je i poznati književnik.
Obraćajući se prisutnim na promociji on reče da u izdavačkoj djelatnosti „Žiravca“ godina se mjeri od oktobra do oktobra, odnosno od sajma do sajma knjiga u Beogradu. U posljednjoj izdavačkoj godini „Žiravac“ je izdao 36 naslova. Među njima je i knjiga Božidara Stanara „Mrs vodu pije“, zatim knjiga putopisnih priča Slavice Garić i roman „Trijada“ Dragana Vrhovca iz Višegrada. Tu je i Gordana Milošević iz Vlasenice sa najnovijom zbirkom poezije i još nekih autora iz Bijeljine, Zvornika i drugih mjesta preko kojih „Žiravac“ nastavlja vezu sa piscima iz Republike Srpske.
Što se tiče književnog opusa Božidara Stanara, naglasio je Nedeljković, on svoje u ovoj kao i svim drugim knjigama proze ne izmišlja, oni su tu pored njega. On ih pronalazi, sa njima razgovara i te razgovore nama donosi na samo njemu poznati način.
Recenziju i ove Stanarove knjige uradio je književni kritičar Slobodan Ristović, koji živi i radi na Zlatiboru.
Ne želeći da prepričava rečeno u recenziji on je rekao da bi neko odavde, iz Rogatice, a ne oni koji dođu sa strane, trebalo da ukažu na stvaralaštvo Božidara Stanara koji je, slažem se sa predhodnim promoterima, najvažniji zavičajni pisac ne samo u Rogatici, nego i znatno šire, u drinskoj regiji i na Romaniji. Zašto; pita se on i odgovara:
– Zato što priče iz zavičaja sa maestralnom preciznošću stvara i opisuje. Svejedno jesu li to priče o ljudima ili o događajima. To nisu metafore, to su ukazivanja na istinu, na stvarnost u zavičaju. O tome deca u srednjoj i osnovnoj školi ne znaju mnogo, da ne kažem ništa. Zato bi im knjige, a pogotovo proza, Božidara Stanara mogla i trebala da bude obavezna lektira, jer se on istinom bori da ovom gradu i kraju ostavi nešto što je važno, a to je istina, jezik i reč.
– Inače, naglašava Ristović, proza Božidara Stanara nije izmišljena priča i događaji o kojim piše. Razlika između njega i ogromnog broja pisaca iz okruženja i šire, što oni izmišljaju radnju, a Božidar piše radnju kao istinu. U takvom stilu napisana je i ova, najnovija njegova knjiga, koja će se, smem se usuditi da kažem, sa zadovoljstvom čitati i prepričavati.
Umjesto priče o napisanom i objavljanom, autor najnovije svoje knjige pročitao je insert iz eseja pod naslovom „Majstor Novak“ i dvije od svojih još neobjavljenih pjesama.
Šlag ovom skupu dala je članica Dramsko-recitatorske družine koja radi pri Biblioteci. Tamara Džatić. Iako učenica drugog razreda gimnazije u rogatičkom Srednjoškolskom centru, ona je u maniru velike umjtnice pročitala nekoliko inserata iz eseja knjige Božidara Stanara.
ČUVAR SRPSKOG JEZIKA
Na upit jednog od prisutnih na promociji šta je najveća vrijednst u knjigama Božidara Stanara, Slobodan Ristović reče da je to srpski jezik, radi čega se ovaj književni stvaralac s punim pravom može nazvati čuvarom srpskog jezika. On u svojim knjigama nema ni jedne riječi za čije tumačenje bi trebao Vujaklija. Ali, zato ima stotine zaboravljenih narodnih riječi sa pojašnjenjima njihovog nekadašnjeg značenja.
