Đoko Stanić iz Čajniča – život uz volan i pjesme pa i meksikanske

Tekst: Sreten Mitrović, Foto: Rato Milović - 26. marta 2021. 058.ba

„MEKSIKANAC“ ISPOD CICELJA

ČAJNIČE – Dva su opredjeljenja pratila životni put Čajničanina Đoka Stanića (85). To su automobili i volan, sa kojim je zarađivao za svoj i život porodice, i muzika kroz interpretaciju narodnih i drugih posebno meksikanskih pjesama kao hobi sa kojim je sebi razbijao „džine“, i liječio dušu mnogim i ne samo prijateljima i poznanicima.

Za posao automehaničar – vozač osposobljavao se u Državnoj automehaničarskoj školi u Sarajevu od 1951 do 1954. godine. I umjesto da kao kvalifikovani radnik odmah počne raditi u nekom preduzeću obukao je vojnu uniformu u Šapcu. Poslije odsluženih dvije godine u kojim se istakao kao majstor automehaničar još toliko ostao je na radu kao građansko lice u istoj vojnoj jedinici.
Kao dobar omladinac Đoko se u dva navrata našao se među brigadirima koji su gradili ondašnju državu i sebe. Njemu su posebno ostale u sjećanju SORA na izgradnji pruge širokog kolosijeka Šamac – Sarajevo. Zapale su ga dvije smjene i sa obje, prisjeća se ovih dana, vratio okićen značkom, „Udarnik“, ali i žuljevitim rukama i kao „visokokvalifikovani majstor“ u voženju tački (civara) sa drvenim točkom koje su bile osnovno prevozno sredstvo za dovoženje ili odvoženje zemlje ili drugog materijala za izgradnju pruge.

Poznato je, priča čika Đoko, da su omladinske radne akcije bila svojevrsna škola mladih. Mnogi učesnici vraćali su se sa predznanjem zidara, armirača, kesonca, fotografa i drugih uglavnom radničkih zanimanja. Ja, pošto sam već imao kvalifikaciju automeheničara i vozača, išao sam drugim putem. Bavio sam se onim što sam počeo u Šapcu – muzikom i pjesmom. Svaki slobodni trenutak koristio sam da zapjevam. Prvo sebi za dušu, a onda drugovima, prijeteljima i drugim brigadirima. To mi je donijelo veliku popularnost. Svi su me željeli u društvo.

U početku, zna se, pjevao sam naše, domaće, narodne pjesme. Vremenom sam „prešao“ i na meksikanske I sam sam bio iznenađen kako sam ih dobro „skidao“ i pjevao, a posebno kako su to primali oni koji su bili moja publika i podrška. Meksikanske pjesme donijele su mi neslućenu popularnost. Šlageri „Jedan dan života“, „Halisko“ i druge pjevao sam i kao dugogodišnji član čajničkog KUD „Izvor“u kome sam godinama bio nezamjenljiv solista i svi su me zvali „meksikanac ispod Cicelja“.

Nisam ja bio samo „meksikanac“ bio sam dobar u pjevanju i naših, narodnih i novokomponovanih pjesama. Na tu „foru“, priča u šali, osvojio sam i svoju životnu saputnicu Dragicu, kćerku u Čajniču poznatog mesara Ace Zečevića, koji je bio stalna i ozbiljna konkurencija, ali i dobar prijatelj i kolega po esnafu, mom ocu Joksimu-Joci, takođe privatnom mesaru koji je u Kraljevoj i Titovoj Jugoslaviji imao mesaru u Čajniču i Metaljci kod Čajniča.

Nije Đoko samo pjevao. On je i radio punih 40 godina. Sa zvanjem automehaničara i vozača-šofera vratio se u svoje Čajniče u kome je odrastao sa bratom Mikom i šest sestara, i više od 15 godina radio u bivšem Trgovinskom preduzeću „Sloga“. Željan slobode u radu i da bude svoj gazda, napustio je državno preduzeće i nakon kupovine teretnog kamiona „Fap 13“ sa osam tona nosivosti 1977. otisnuo se u privatluk do penzije 1996.

Kako reče, mnoge u Čajniču je provozao, a onim koji su nešto gradili, pogotovo kuće, bio sam na usluzi i za „koliko ti nije mnogo“. Vozio sam svega i svašta. Nekad za dobre, a više za male pare. Bilo je i mobe za dobre ljude.

Od malih nogu Đoko je bio uzoran. Nikad nije pušio cigarete. Rijetko rakijao. U najboljem slučaju po koju čašicu i nikad se nije napio, priča on. U tome vidi i svoju dugovječnost i još uvijek dobro zdravlje.

Zadovoljan je i životnim učinkom. Uz kuću i ostalo što ima kao dobar domaćin, sa suprugom Dragicom izrodio je četvoro djece. Dva sina i dvije kćerke. Završili su fakultete i otišli svojim putevima. Jedan od sinova živi u Banja Luku, drugi u Novom Sadu, a kćerke u Beogradu. Kad mogu, dođu kući, da vide majku i oca i napiju se dobro poznate čajničke vode.

Ja i dalje, iako u penziji, ne rastavljam se od volana i moje automehaničarske radnje koju sam godinama opremao najboljim i najnovijim alatima i opremom nadajući se da će vremenom možda trebati nekom od mojih sinova. Od toga, davno sam shvatio, nema ništa. Otišli drugim putevima. I bolje, reče na kraju čika Đoko, koji još uvijek lijepo pjeva i ne rastavlja se od svog, meksikanskog, šešira.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.