Zanimljivost iz Rogatice – Istorija puta na mermernoj ploči

ROGATICA – Ratko Šljivić iz Zagradca kod Rogatice jedan je od taksista sa najviše staža u gradu na obalama Rakitnice. Iako je njegov Zagradac u neku ruku prigradsko naselje, jer je od centra grada udaljen manje od dva kilometra, godinama je, posebno zimi, imao problem odlaska na posao i povratka pošto je prolazio uskim sokacima.

To je bio razlog da se Ratku, boraveći u rovu kao borac VRS ratne 1994, razmišljajući kako lakše da dođe u svoje naselje rodila ideja da put proširi “provođenjem“ kroz mladi borik nedaleko od Tatomirovog mosta na putu Rogatica – Borike.

Vremenom je ta ideja sazrijevala i u stvarnost pretočena početkom novembra prošle godine, nakon punih 18 godina. Ratkov put sa asfaltnom podlogom došao je u njegovo selo, na domak njegove i ostalih kuća u Zagradcu.

Da bi taj događaj ovjekovječio Ratko je na samom početku puta podigao mermernu ploču i na njoj ispisao istoriju gradnje njegovog puta od ideje do asfaltiranja.

– Želja mi je bila, kazije Ratko, da meni, vama i svim drugim koji prlaze ili će prolaziti ovim putem olakšam dolazak u moje selo. Rad na dovođenju „moga“ puta počeo je avgusta 1996. zahvaljujući razumjevanju tadašnjih direktora ŠG „Sjemeć“ Milete Limića i Sekula Markovića koji su dozvolili da, uz nešto štete na mladim borovima, trasu spustimo kroz mladi borik koji dijeli moj Zagradac od regionalnog puta Rogatica – Borike.

– Trasa po mnogo čemu nimalo pristupačnim terenom dužine 1330 metara prošla je zaslugom „Romanijaputeva“ sa direktorom Mirkom Pandurevućem i buldožeristom, pokojnim, Draganom Zoranovićem. Za asfaltiranje zahvalni smo ŠG „Sjemeć“ i direktoru Miloradu Jagodiću, priča Ratko, koji je sve ovo i niz drugih pojadinosti ispisao na mermernoj ploči koju je nedavno kao svojevrstan krajputaš postavio na početku puta koji vodi u njegov Zagradac.

– Ovim vraćam mali dio duga prema i svim drugim koji su na bilo koji način pomogli da se realizuje moja ideja o izgradnji ovog puta sa željom da se ne zaboravi i da njime niko ne prođe do prijatelj drag, reče na kraju Ratko Šljivić.