Umjetnost kalemljenja

VIŠEGRAD – I prije i poslije Drugog svjetskog rata seljaci nisu bili u prilici da kupe kalemljene voćke, pa su se sami snalazili kalemeći poznate sorte jabuka, krušaka i trešanja na “samoniklice divljake”, a danas je proces kalemljenja osavremenjen.

Sedamdesetogodišnji Stanimir Milosavljević iz višegradskog sela Haluge sjeća se vremena kada je kao dječak u doba obnove zemlje morao da pohađa kalemarski kurs, koji je organizovala omladinska organizacija u Sasama.

“Šest mjeseci, po dva dana sedmično, od poljoprivrednog inženjera Blaža Ivanovića učili smo kako se voćka kalemi na `klis`, `pod koru`, `na procijep` ili `pupoljak` i kako novu voćku zasaditi u zemlju.

Upamatio sam da `samoniklicu` prilikom sadnje treba okrenuti prema onoj strani svijeta kako je bila i na prvobitnom staništu”, priča Milosavljević.

Omladinci su se poslije ovog kursa utrkivali po selu ko će bolje okalemiti voćku.

“Kalemio sam obično `na procijep`, jer je to najjednostavnije i kalem se najsigurnije omladi. Kalem smo, u nedostatku voska, umotavali u nakvašenu ilovaču da drži vlagu dok voćka ne primi novu mladicu”, objašnjava Milosavljević.

Stari kalemar kaže da je sevap okalemiti voćku pored puta, na okrajku neke livade ili u vododerini, jer će se po njoj ime kalemara dugo pominjati.

Domaćin Raša Ilić iz Prelova bio je i ostao stari kalemar. Voli da zastane pored puta i oklemi neku voćku.

“To je kao nagon za saoodržanjem vrste. Nekom stablu, koje bi divljalo u šumi i završilo pod oštiricom testere, udahneš novi život, oplemeniš ga, produžiš mu vijek trajanja i daš mu mogućnost da bude na korist ljudima”, navodi Ilić.

Ilić kaže da je tehnika napredovala i u kalemljenju, jer se, osim kalemarskog noža, voska i zavojnica pojavila i mašina koja obavi pola posla za voćara.

U svakom selu znalo se kome kalemljenje ide od ruke. Bili su to cijenjeni ljudi, pa su ih mnogi zvali da okaleme neku voćku.

Vlajko Šimšić i Mirko Tasić iz sela Bijela, poznati kalemari, znali su po četiri sata hoda pješačiti do Uvca i Štrbaca da bi odsjekli mladicu za kalemljenje sa visokorodne voćke.

I danas je zaselak Mitrovići prepun starih sorti krušaka – jeribasmi, šećerki, prospi, mednica, lubeničarki i jabuka – ilinki, bedrika, srnabija, šarenika, pa neki novi kalemari trknu do ovog mjesta u proljeće da “skinu” pokoju mladicu za svoj kalem u voćnjaku ili kod vikendica.

Milorad Lipovac iz sela Podgreben tvrdi da su kalemari posebno obdareni ljudi, kojima se i “mušmula na trnu omladi”, što njemu nije nikako polazilo za rukom.

Hroničari su zabilježili da je u Goraždu za vrijeme Kraljevine Jugoslavije postojao Fomološki institut, gdje se proizvodilo 600 sorti voća koje su distribuisane na teritoriju cijele države.

U rasadniku su radili i kalemari, a u Ustiprači je bio sabirni centar za izvoz voća iz ovih krajeva u Evropu.

Da bi se vozom “ćirom” voće iz Ustiprače “kartiralo” za evropske gradove, dovoženo je i iz Srbije.